U saradnji sa izdavačkom kućom "Buybook" Raport objavljuje dijelove najzanimljivijih izdanja sa njihovih polica.
Ovog puta donosimo odlomak iz djela "Dulcinejina priča", čiji je autor Žarko Milenić.
1.
Pismenost
Rekla bih da je za sve kriva njegova pismenost. Da Alonso Quijano, odnosno Don Quijote od Manche, kako je sebe prozvao, nije bio pismen nikad ne bi, kao prvo, kupio tolike, i još tako skupe knjige, nikad ih ne bi pročitao i ne bi, pročitavši ih, poludio.
Ali Don Quijote je bio plemić i ne pristoji plemićima biti nepismen. Tako su smatrali njegovi roditelji i, po ugledu na roditelje drugih plemića, našli su svome sinu privatnog učitelja.
Nije mi jasno što će plemićima pismenost. Najveći broj njih, kad odraste, prestane čitati. Njima pismenost nije potrebna. Oni mogu i bez nje sasvim lijepo živjeti. Mogu upravljati svojim imanjem.
Zapravo, oni ne upravljaju njime sami nego za to unajme upravitelja koji može biti pismen, ali i ne mora. Upravitelj naređuje nepismenoj posluzi. On je podčinjen svome gazdi koji ne mora ništa raditi nego može samo uživati.
Za uživanje plemićima ne treba pismenost. Oni mogu jesti najfinija jela koja im pripremaju nepismeni kuhari, majstori svog zanata koji nisu učili iz knjiga nego su bili šegrti dobrih kuhara. Mogu se voziti kočijama koje voze nepismeni kočijaši, kočijaši skromnoga rječnika, skloni psovanju, ali se ustežu od toga dok voze, jer to nije za pristojne uši njihovih gazda. Također, plemići mogu ići na bal i tamo plesati s damama, a da nauče plesati nisu im potrebne knjige nego učitelji plesa. Mogu ići u kazalište i uživati u glumi slavnih glumica i glumaca, a za to im treba manje napora nego čitati drame na temelju kojih su postavljene te kazališne predstave. Da ne govorim o libretima po kojima su postavljene opere, libreta koja i tako nitko ne tiska kao knjige. Da se sluša profinjena glazba, gledaju lijepe slike ne treba pismenost. Da ne govorim o razgovorima plemića s rodbinom i prijateljima, također visokoga roda, i dugim šetnjama dok uživaju u lijepom okruženju.
Ali taj Don Quijote bio je izuzetak od pravila, bio je sasvim netipičan plemić. Naučio je čitati još kao dijete i nastavio čitati i kao odrastao. Čitao je dan i noć te glupe viteške romane i naravno da je poludio. Poludio bi da je toliko čitao bilo kakve knjige. Čitao je knjige na koje je spiskao nemali dio svoga bogatstva. Ne kažem da ima plemića koji ne posjeduju skupe knjige, ali oni ih ne čitaju. One im samo stoje u njihovim privatnim knjižnicama, i to za ukras. I da se hvale drugim plemićima kako su obrazovani i načitani, kako su sve svoje knjige pročitali i to ne samo jednom, bolje reći da lažu, što nimalo nije neobično za plemiće.
Nije samo po tome Don Quijote bio izuzetak. Ostao je neoženjen do svoje pedesete godine, kad je odlučio da ono što je tolike godine čitao i sam doživi. Kad je poludio.
Zašto se nije oženio do svoje pedesete?
Nije imao vremena misliti na brak od čitanja viteških romana.
Zašto se nije oženio kad je bio mlad?
Izgleda da su ga knjige zanimale više od žena.
A mogao se oženiti više puta. Nije morao biti lijep da se svidi ženama. Bilo je dostatno to što je bio bogat.
Zapravo, bio je lud i da nije sve te godine čitao. Onaj koji ne stupi u brak ili bar u izvanbračnu vezu prije pedesete ne može biti normalan.
Don Quijote je imao sve uvjete da uživa do kraja života i sve to upropastio je svojim ludim čitanjem i odlaskom u još luđe pustolovine.
Ja sam nepismena i što mi fali? Živim normalno kao i drugi, nemali broj nepismenih iz moga sela Tobosa, udata sam, imat ću djecu. Živim sigurno bolje nego što je živio Don Quijote. Ja živim, a Don Quijote je umro ne doživjevši starost.
Za Don Quijoteove lude pustolovine saznala sam iz romana koji nije viteški, a napisao ga je Miguel Cervantes de Saavedra. Nisam tu knjigu pročitala niti bih je čitala čak i da je mnogo tanja nego što jest, i da jesam pismena. Čitala mi ju je moja rođaka Carmen iz sela u kojem je živio sam Don Quijote, njezin susjed. Zapravo, samo mi ju je prepričala, a pročitala samo neke odlomke, koji su me posebno zanimali. Prije svega, zanimala su me mjesta u kojima Don Quijote, odnosno taj Cervantes, spominje mene. Ludi Quijote me je prozvao Dulcinejom od Tobosa, iako mi je pravo ime Aldonza Lorenzo. To je ime nastalo od riječi dulce i Don Quijote je smatrao da bi bolje pristajalo i dolikovalo “princezi i otmjenoj dami”.