Neprestano slušamo kako nam sve strane u ovoj zemlji, koja ima bezbroj strana, govore kako se konačno moramo početi brinuti sami za sebe, kako moramo početi donositi sami odluke i kako smo dovoljno sposobni da mislimo sami na sebe.
A onda dođe trenutak u kojem se traže briga i sposobnost pa se pokaže kako one koji zagovaraju brigu nije briga i kako je jedina sposobnost pokazati koliko smo nesposobni.
Sve što smo mogli čuti vezano za brigu o cijenama goriva ispalo je još jedna politička beljezgarija o tome tko može i smije donijeti odluku kojom bi se smanjile trošarine na gorivo. Potom je državni Dom naroda, taj okrugli cirkus kojem nije svrha briga za narode nego za plitke političke ciljeve s dubokim glasovima koji se prave važni, pokazao koliko je koga briga. A onda su uslijedila slikovita pojašnjenja kako bi se zabavio narod koji ne reagira jer se zabavio o sebi.
Džep
Niti jednu jedinu utješnu riječ nisu čuli građani od trenutka kad su cijene goriva počele divljati. Niti jednu umirujuću poruku nije poslao nitko od silne svite brižljivih likova zaokruženih na listićima i poguranih u udobne fotelje kad su oni koji imaju volje počeli upozoravati da će cijene goriva povući za sobom sve ostale cijene.
Nitko nije umirio građane otupjele od nebrige na šuškanja kako će poskupjeti hrana u državi u kojoj se više uvozi hrane nego li je se proizvede niti je itko pred zakrpljenim mikrofonima rekao koliko imamo rezervi. Ako ih imamo.
Dok se cijeli svijet drži za glavu i novčanike zbog nepredvidljivih poteza i odnosa, naši se dužnosnici drže samo za svoj džep potpuno sigurni da nikakva kriza ne može dotaknuti njihov život pijavica na silnim blagajnama koje je izrodio sustav napunjen misliocima koji misle samo na sebe i kojima se zašiju usta kad treba riješiti neki problem.
Vrijeme za sadaku
U državi, kojoj je puna kapa stranih nametanja i koju su nametanja dovela tu gdje je, stoga je najlakše pogledati u smjeru kakvog stranog ureda, pokunjiti glavu i reći kako je vrijeme za još jednu sadaku.
Čekaju bosanskohercegovački umovi da se dođe do još jednog ruba pa da se sjete stranci koje ne volimo da nam štogod udijele. Kao što smo čekali da netko drugi nakon našeg nemara digne život u Donjoj Jablanici. O ostalim zanemarenim a potopljenim sudbinama više nitko ni ne govori osim kad laže na stranačkom skupu da je urađeno puno toga.
Ne bi čudilo da se veliki mislioci okrenu uredu u kojem sjedi stranac samoprozvanih odluka pa da ga zamole da još jedan nerad presječe svojom odlukom. Mogao bi stoga OHR, ured Visokog predstavnika kojeg gledamo s visoka iako smo nisko pali, nametnuti odluku o cijenama goriva ne misleći, kao ni dosad, na posljedice. Pa onda neka se mislioci misle kako ispraviti nered nakon nerada.
Molitva s tribina
Ili bismo mogli zamoliti proslavljenog starca s tribina da krene moliti da cijene nafte prestanu divljati, da cijene goriva padnu na neku normalnu razinu, da država pomisli kako bi trebalo ulagati u proizvodnju hrane, u izvore energije koji neće biti izvor samo za privatnike i u mjere koje život još jednom neće stjerati na rub.
Svaki put kad se svijet ozbiljno uzdrma i kad posljedice krenu dolaziti i do nas, mi računamo na to kako smo pametniji od ostatka planete i kako negdje na tribinama ili zaštićenom uredu sjedi netko to će riješiti probleme za nas.
U svim utakmicama ova zemlja čeka penale. A onda zažmiri - pa šta bude.