Aralsko more, smješteno na granici Kazahstana i Uzbekistana, već šest decenija prolazi kroz jednu od najvećih ekoloških katastrofa u modernoj historiji.
Nekada je bilo četvrto najveće jezero na svijetu, a 1960. godine prostiralo se na približno 68.000 kvadratnih kilometara. Danas je od ogromne vodene površine uglavnom ostala slana pustinja.
Novo naučno istraživanje upozorava da posljedice njegovog nestajanja ne pogađaju samo lokalno stanovništvo i ekosistem nego mogu predstavljati problem za cijelu planetu.
Istraživanje objavljeno u naučnom časopisu „Science“ pokazalo je da je isušeno dno Aralskog mora od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća u atmosferu ispustilo oko 204 megatone ugljendioksida, odnosno približno 225 miliona američkih tona CO₂.
Neugodan miris skriva mnogo ozbiljniji problem
Tokom ljetnih mjeseci s isušenog jezerskog dna širi se oštar i neugodan miris.
Nastaje oslobađanjem gasova iz tla tokom razgradnje velikih količina organskog materijala, među kojima su mulj bogat hranjivim materijama, alge, biljke i ostaci životinja.
Međutim, ovaj proces nije samo neprijatan za ljude koji žive u okolini.
Na velikim površinama isušena jezera mogu postati značajan izvor stakleničkih gasova. Naučnici upozoravaju da bi emisije s isušenih jezerskih dna širom svijeta mogle biti mnogo veće nego što se ranije pretpostavljalo.
Kako je čovjek uništio jedno od najvećih jezera?
Aralsko more nije oduvijek izgledalo poput pustinje.
Njegovo ubrzano isušivanje počelo je nakon što su rijeke Amu Darja i Sir Darja preusmjerene kako bi snabdijevale vodom rastuću industriju uzgoja pamuka u Uzbekistanu.
Posljedice su bile dramatične.
Do devedesetih godina prošlog stoljeća nekada četvrto najveće jezero na svijetu postalo je gotovo neprepoznatljivo. Na njegovom mjestu danas se prostire ogromna slana pustinja nastala na nekadašnjem jezerskom dnu, koje se pod uticajem sunca, vjetra i zraka postepeno raspada.
U atmosferu ispuštene ogromne količine ugljendioksida
Prema rezultatima istraživanja, između 1960. i 2022. godine isušeno Aralsko more ispustilo je ukupno oko 204 megatone ugljendioksida.
Naučnici su do tog zaključka došli analizirajući uzorke sedimenta prikupljene s različitih dijelova nekadašnjeg jezerskog dna.
Ipak, smatraju da još postoji mogućnost djelimičnog oporavka.
Na sjevernom dijelu Aralskog mora već su uočeni pozitivni rezultati mjera koje je poduzela vlada Kazahstana kako bi osigurala da voda iz rijeke Sir Darje nastavi dotjecati u Sjeverni Aral.
Novo istraživanje pokazuje da bi ponovno plavljenje većeg dijela bazena moglo donijeti koristi lokalnom ekosistemu, ali i pomoći u smanjenju emisija ugljika.
Ispod jezerskog dna kriju se ogromne zalihe ugljika
Biogeokemičar Rafael Marcé iz Španskog nacionalnog istraživačkog vijeća ističe da se u sedimentima ispod isušenog jezerskog dna nalazi velika količina pohranjenog ugljika.
„Ispod Aralskog mora krije se ogromna zaliha ugljika. Ako sedimenti ostanu izloženi, ugljik će se nastaviti oslobađati u atmosferu. Ako se područje ponovo poplavi, moglo bi prestati biti izvor emisija i postati dio klimatskog rješenja“, objasnio je Marcé.
Prema procjenama istraživača, ponovno punjenje jezera vodom moglo bi spriječiti oslobađanje približno 165 megatona ugljika koji je još zarobljen u sedimentima.
Vjetar dodatno pogoršava problem
Istraživanje je otkrilo i ranije zanemaren izvor emisija.
Gotovo petina ugljika s područja Aralskog mora oslobađa se jer vjetar raznosi sediment s isušenog dna jezera. Prethodne procjene ovaj proces uglavnom nisu uzimale u obzir.
Ekologinja Núria Catalán iz Španskog nacionalnog istraživačkog vijeća upozorava da posljedice isušivanja jezera nisu samo hidrološke, ekološke i ekonomske.
„Kada jezero presuši, ne suočavamo se samo s nedostatkom vode, uništavanjem ekosistema i ekonomskim problemima. Mijenja se i kruženje ugljika na načine koji su dosad uglavnom izostavljani iz klimatskih proračuna“, naglasila je Catalán.
Klimatske promjene dodatno ugrožavaju oporavak
Budućnost Aralskog mora dodatno je ugrožena klimatskim promjenama.
Rijeke Amu Darja i Sir Darja zavise od vode nastale topljenjem ledenjaka u planinskim lancima Tjenšan i Pamir.
Kako se ledenjaci zbog globalnog zagrijavanja sve više povlače, očekuje se smanjenje dotoka vode. Istovremeno bi više vode moglo isparavati prije nego što uopće stigne do Aralskog mora, čime bi se proces isušivanja dodatno ubrzao.
Aralsko more nije jedini primjer
Naučnici smatraju da bi bolje upravljanje vodnim resursima i vraćanje vode u jezera koja su presušila zbog ljudskih aktivnosti mogli postati važan dio borbe protiv klimatskih promjena.
Aralsko more nije jedina velika vodena površina koja je stradala zbog pretjeranog iskorištavanja prirodnih resursa.
Slični problemi zabilježeni su na Velikom slanom jezeru i Saltonskom moru u Sjedinjenim Američkim Državama, Kaspijskom jezeru, jezeru Urmija u Iranu, jezeru Poopó u Boliviji i brojnim drugim područjima širom svijeta.
Sva ta isušena jezera mogu postati dodatni izvori emisija ugljika.
Autori istraživanja zaključuju da zaštita velikih količina ugljika pohranjenih u sedimentima ima značajnu klimatsku vrijednost i da bi mogla biti uključena u buduće programe finansiranja projekata obnove okoliša.
Primjer Aralskog mora pokazuje da ponovno vraćanje vode u isušena jezera ne bi značilo samo obnovu izgubljenih ekosistema i poboljšanje uslova života lokalnog stanovništva nego bi moglo postati i važan alat u globalnoj borbi protiv klimatskih promjena.