Haris Ibrahimović imao je sedam godina kada je njegov trinaestogodišnji rođak Nedžad, dok ga je držao za ruku, ubijen snajperom u sarajevskom naselju Nedžarići.
Dan ranije Nedžad je mlađeg rođaka, koji je tek pošao u prvi razred vodio u školu. Često su prolazili raskrsnicom s koje je vrebao snajper, a zaštite na njoj nije bilo. Mjesecima kasnije na tom će mjestu biti postavljen kontejner kako bi prelazak ulice bio sigurniji.
“Čuo sam pucanj, nisam primijetio da je moja lijeva ruka ostala prazna, čuo sam da je jedan od građana rekao: ‘Ranjeno je dijete’, bio sam već prešao na sigurno, okrenuo se i pogledao, moj je Nedžad ležao u lokvi krvi, nepomično, pogođen je snajperskim hicem u lijevu sljepočnicu”, napisao je Haris na svom Facebook profilu.
Sjećanje na 28. decembar 1992. godine podijelio je nakon što je objavljen video francuskog fotoreportera Philippa Buffona o snajperskom gnijezdu u naselju Nedžarići.
Haris, na poziv Radija Slobodna Evropa (RSE) kaže, kako o tome više ne može da govori i da je sve napisao u statusu na Facebooku.
Trinaestogodišnji Nedžad, u decembru 1992. godine ostao je da leži na raskrsnici u lokvi krvi. Porodica nije mogla doći do tijela. Pokušao ga je izvući komšija Samir Hurem. Nije uspio.
“Nekoliko dana prije toga s istog mjesta, uspio sam da izvučem čovjeka kojeg je snajper pogodio u obje noge. Dječaka nisam uspio, jer se konstantno pucalo”, kaže Hurem za Radio Slobodna Evropa (RSE) i napominje kako ne voli i ne želi da priča o ratu.
Snajper je, kratko kaže, s tog mjesta pucao cijeli rat, deseci ljudi su poginuli, stotine ranjene na tom mjestu.
Kako je reagovalo Tužilaštvo BiH?
Nakon objave videa, čiju autentičnost Radio Slobodna Evropa nije potvrdio, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (BiH) je, u petak 21. maja, formiralo predmet o videosnimcima snajperskog djelovanja u sarajevskom naselju Nedžarići, nakon zahtjeva Kompanije Telemach BiH.
“Predmet je formiran odmah nakon što su se na internet portalima pojavili videosnimci. Biće ispitane sve okolnosti i uloga svih osoba zabilježenih na snimku”, saopšteno je iz Tužilaštva BiH.
Kompanija Telemach BiH se dan ranije obratila Odjelu za ratne zločine Tužilaštva BiH, a nakon što su, kako je saopšteno, prepoznali jednog od svojih zaposlenih na ratnom snimku na kojem su navodno snajperisti Vojske Republike Srpske, u naselju Nedžarići.
‘Iza svakog ugla vrebao je snajper’
Snajperi u naselju Nedžarići nisu bili jedini koji su sijali strah među Sarajlijama, bilo ih je desetke u svim naseljima i sa svih uzvišenja oko grada.
Jednim takvim 18. novembra 1994. godine ubijen je sedmogodišnji Nermin. Dan ranije proslavio je rođendan.
S majkom Dženanom i starijom sestrom Dženitom vraćao se kući iz posjete nani. Morali su proći pored Zemaljskog muzeja u Sarajevu, prekoputa hotela Holiday inn, još jednog mjesta na kojem je snajper pucao svakodnevno.
„Ja sam sa sobom imala vreću drva, Dženita je skakutala pored mene, a Nermina sam držala za ruku. I došli smo do muzeja da pređemo ulicu, Dženita je prva potrčala i kako je ona potrčala, ja sam u tom trenutku samo vidjela kako Nermin pade. Ništa nisam čula, nikakav pucanj, niti sam osjetila da je i mene metak pogodio. Nisam tu lokvu krvi njegovu ni vidjela“, priča za RSE majka Dženana Sokolović.
Snajper je jednim metkom ubio dječaka, a ranio majku. Snage UNPROFOR-a, raspoređene na tom mjestu prišle su da pomognu. Dženanu su odvezli u bolnicu, nije znala šta je sa Nerminom. Do njenog izlaska iz bolnice krili su da je mrtav.
„Kad sam došla kući i vidjela smrtovnicu na vratima, to je bilo najteže. Do danas pijem lijekove za smirenje. A nas je isti metak pogodio. Mene u stomak, prošao je kroz mene i malog zakačio u sljepočnicu“, kaže Dženana i dodaje da ta bol nikada ne prolazi.
Presude za zločine nad Sarajlijama
Nijedna individualna optužnica protiv snajperista nije podignuta ni pred Sudom u Hagu, niti pred pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini.
Dženana Sokolović dva puta je svjedočila u Haškom tribunalu u procesima vođenim protiv dva generala Vojske Republike Srpske (RS), Stanislava Galića i Dragomira Miloševića.
Stanislava Galića Haški sud je zbog kršenja zakona i običaja ratovanja i zločina protiv čovječnosti, te kampanje granatiranja i snajperskog djelovanja protiv civilnog stanovništva Sarajeva, osudio na doživotni zatvor. Dragomir Milošević osuđen je na 29 godina zatvora.
Galić kaznu zatvora služi u zatvoru u Njemačkoj, a Milošević u Estoniji. Obojica su tražili prijevremeni izlazak na slobodu koji im je odbijen.
Dženana je nakon rata rodila još dva sina. Mlađem je dala ime Nermin.
Skoro 27 godina od ubistva njenog sina žali samo što snajperski metak nije ubio nju. Ne zna, kaže, kako se može osjećati osoba koja je pucala na njeno dijete.
„Kako živi s tim, ima li on djece? Da je neko njegovo dijete ubio, kako bi se on osjećao?“, postavlja Dženana pitanja na koje niko nema odgovor.
Svako deseto dijete u Sarajevu ubijeno snajperom
Nedžad i Nermin dva dječaka, jedni su od desetaka djece koja su u ratu u Sarajevu ubijena snajperskim metkom. Svako deseto dijete, kaže za RSE Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja djece ubijene u opkoljenom Sarajevu, ubijeno je tako, iako je, kako kaže, to teško sa sigurnošću utvrditi.
„Roditelji su godinama iščekivali da zločinci i oni koji su odgovorni za ubistva djece tokom opsade Sarajeva budu kažnjeni. To je trebala da bude jedna satisfakcija za roditelje, za gubitak naših najdražih bića. Međutim, to je izostalo i roditelje to jako boli“, dodaje on.
Tužilaštvo BiH, kaže, nije nikada procesuiralo bilo kog direktnog izvršioca, niti je ijedna optužnica podignuta.
Predmet koji je Tužilaštvo BiH formiralo 21. maja, roditeljima daje, kaže Grabovica, nadu da će se ono što je propušteno možda ispraviti.
„Mali je to optimizam, ali nama roditeljima je ta nada značajna da će ubice naših najmilijih bića nekad ipak biti kažnjena“, dodaje on.
Berković: Teško dokaziv zločin
Stručnjaci su manje optimistični. Berko Zečević, profesor balistike na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, bio je svjedok Tužilaštva u procesima protiv Galića i Miloševića, te ratnog predsjednika RS Radovan Karadžića i komandanta Vojske RS Ratka Mladića, pred Sudom u Hagu.
Na osnovu njegovih svjedočenja Haški sud donio je presude protiv Vojske RS i njenih pripadnika.
Berković za RSE kaže kako dokazivanje zločina počinjenog snajperom zavisi od čitavog niza stvari i jeste jedan o najteže dokazivih zločina.
„Gledao sam dio tog videoinserta i Tužilaštvo tu ne može ništa da dokaže, izuzev da je osoba koja je gađala izjavila: 'Ja sam njega pogodio u glavu'. Vi ne znate ni koga je gađao, ni s koje udaljenosti, gdje se pogođeni nalazio“, kaže on, osvrćući se na snimak zbog kojeg je Tužilaštvo BiH formiralo predmet.
Vjeruje da je to učinjeno više iz psiholoških razloga, jer je, kako objašnjava, skoro nemoguće dokazati da je konkretnog dana ta osoba nekog pogodila.
„Ako hoćete da radite balističku analizu i dokazivanje kada je snajper u pitanju, morate imati precizan podatak lokacije snajperiste, lokacije osobe koja je poginula od udara projektila, udaljenost, razliku visinskih prilika, morate voditi računa kakva je temperatura, vlažnost, kakav je vazdušni pritisak bio, da li je bilo vjetra, koja se municija koristila, koja puška, sve su to faktori koji moraju da se uzmu u obzir i to jeste komplikovana i jako složena situacija“, objašnjava on.
Strah da nikad niko neće biti osuđen
Zečević strahuje da nakon skoro trideset godina, niko od snajperista neće biti procesuiran.
S tom ocjenom slaže se i direktor Istraživačko-dokumentacionog centra Mirsad Tokača.
„To je zaista jako teško dokazivo, osim kada bi imali s one strane direktne svjedoke koji bi to priznali, mada ja do sada nisam zabilježio niti jedan takav slučaj“, kaže on za RSE.
Zabilježio je međutim, u jedinoj takvoj bazi podataka, broj ubijenih tokom rata u BiH.
„Bosanska knjiga mrtvih“, kako je nazvao svoje istraživanje, govori i o načinima stradanja svake pojedinačne osobe.
Prema tim podacima u BiH je tokom rata ubijeno i nestalo 95.940 ljudi, od toga je najviše žrtava u Sarajevu, njih 13.756.
Da bi dobili precizan broj ubijenih snajperskim hitcima potrebno je u bazi pretraživati jedno po jedno ime, kaže Tokača, a i tada podaci ne moraju biti precizni, jer se često, kako objašnjava, dešavalo da civile ubije metak zalutao od borbenih dejstava.
Jasno je, međutim, da je, kako kaže, tokom opsade Sarajeva, snajpersko djelovanje bilo jedan od glavnih oblika teroriziranja građana.
„To je bio dio sveukupne akcije teroriziranja i opsade, tako da na neki način i nije bilo teško u sudu te činjenice koje smo mi obezbijedili da se prihvate i da se i Karadžić i Mladić, ali i prije toga Milošević i Galić osude za tu vrstu nedozvoljenog načina ratovanja“, dodaje on.
Radovan Karadžić pred Sudom u Hagu osuđen je na 40 godina zatvora, između ostalog, i za zločine počinjene u Sarajevu. Na drugostepenu presudu u Hagu čeka ratni komandant Vosjske RS Ratko Mladić. Prvostepeno je osuđen na doživotni zatvor.
Haški tribunal se, dodaje Tokača, bavio time samo na nivou komandne odgovornosti, ali direktne izvršioce nije nijedan sud procesuirao.
„U osnovi radi se o specijalno obučenim pojedincima i o njima nerijetko nisu znali mnogo ni vojnici u njihovim jedinicama“, dodaje Tokača.
Tokom opsade Sarajeva, a prema izrečenim presudama, nekoliko desetaka snajperskih gnijezda bilo je raspoređeno u skoro svim naseljima u i oko Sarajeva.
„Bukvalno nijedna pozicija oko Sarajeva nije bila bez njih“, kaže Tokača.
Za Sarajlije, koje su preživjele opsadu, skoro 30 godina kasnije sjećanje na snajper sa Jevrejskog groblja, nebodera u naselju Grbavica, koje je bilo pod kontrolom Vojske RS, naselja Nedžarići u novom dijelu grada, te Špicaste stijene, sa koje se pruža pogled na skoro centar grada, i planine Trebević, i dalje su asocijacija na strah koji je snajper sijao u opkoljenom gradu.
