Dispraksija, poznata i kao razvojni poremećaj koordinacije (DCD), pogađa oko šest posto svjetske populacije.
Za mnoge ljude s dispraksijom, padanje nije nesreća, već svakodnevna stvarnost. Počinje u djetinjstvu, a često se nastavlja i u odrasloj dobi.
Padovi su među najčešćim uzrocima ozljeda u svijetu, no grupa ljudi koja ih često doživljava gotovo je nevidljiva u javnozdravstvenim podacima. Dispraksija remeti sposobnost mozga da koordinira pokrete, što značajno povećava rizik od padova.
Psihofiziolog Johnny Parr i njegovi kolege istraživali su koliko često ljudi s dispraksijom padaju, zašto padaju, kakve povrede zadobiju i kako ta iskustva utječu na anksioznost i svakodnevni život. Njihovo istraživanje pokazuje koliko ozbiljan i čest problem padovi predstavljaju i zašto zdravstveni sistemi trebaju obratiti pažnju na to.
Dispraksija utječe na sposobnost mozga da planira i koordinira pokrete. To može učiniti svakodnevne aktivnosti, poput hodanja, penjanja stepenicama ili snalaženja u prepunoj prostoriji, neočekivano opasnima.
Osobe s dispraksijom često imaju problema s ravnotežom, sporijim motoričkim reakcijama i poteškoćama s obavljanjem više zadataka istovremeno. Ipak, do sada je vrlo malo istraživanja mjerilo koliko često ljudi s DCD-om padaju te kakav fizički i emocionalni utjecaj ti padovi imaju.
Kako bi to istražili, proveli su anketu s više od 400 sudionika, uključujući odrasle s dispraksijom, roditelje djece s DCD-om i kontrolne grupe odraslih i djece s tipičnim razvojem.
Otkrili su da odrasli s dispraksijom imaju devet puta veću vjerovatnoću da će pasti barem jednom ili dvaput mjesečno u usporedbi s odraslima bez DCD-a. Među djecom, više od polovine doživjelo je padove jednom ili dvaput sedmično.
Ove padove ne treba shvatati olako, učesnici su prijavili povrede od uganuća i prijeloma do potresa mozga i izbijenih zuba. Više od trećine odraslih osoba s DCD-om slomilo je kost zbog pada.
Psihološki utjecaj bio je jednako značajan. Mnogi odrasli rekli su da se boje hodati sami ili koristiti stepenice. Sveukupno, 72 posto djece i odraslih s dispraksijom imalo je visok nivo zabrinutosti zbog padova.
Ispitanici su opisali izbjegavanje društvenih događanja, sportova ili čak izlaska iz kuće. Neki su prijavili neugodu, nisko samopouzdanje i socijalnu izolaciju. Roditelji su rekli da strah od padova sprječava njihovu djecu da se igraju, idu na školske izlete ili se bave tjelesnom aktivnošću.
Unatoč tome, dispraksija je zanemarena u glavnim smjernicama za prevenciju padova. Poruke javnog zdravstva obično se fokusiraju na starije osobe ili na ljude s bolestima poput Parkinsonove bolesti ili multiple skleroze. Ovo istraživanje pokazuje da je rizik od padova ozbiljan i dugo zanemaren problem za osobe s DCD-om u svim životnim fazama.
Padovi nisu samo ogrebotine i modrice. Oni su jedan od vodećih uzroka bolničkih prijema zbog ozljeda. Padovi povezani s dispraksijom često se odbacuju kao nespretnost ili nepažnja. U stvarnosti, oni su hronični i uznemirujući dio života mnogih ljudi.