Netflix je dom jedne briljantne naučnofantastične serije koja uspijeva postići pripovjedačke podvige u svega nekoliko minuta, dok se mnogi holivudski filmovi s tim muče čak i nakon nekoliko sati trajanja.
Budući da je riječ o antologiji, neki epizode su znatno bolje od drugih. Ipak, one najbolje su toliko kvalitetne da bez problema zasjenjuju čak i visokobudžetne holivudske filmove.
Najbolje epizode serije Love, Death & Robots pravi su masterklase kratkog pripovijedanja.
Jedna od najupečatljivijih epizoda prve sezone serije Love, Death & Robots je „Zima Blue“. U svega deset minuta, ova epizoda navodi gledatelja da se zapita o brojnim egzistencijalnim pitanjima:
- Šta znači biti čovjek?
- Da li je veći stepen „svijesti“ zaista vrijedan svega?
- Da li se smisao nalazi u beskonačnom napretku ili u povratku onome što nas je nekada činilo potpunima?
Pitanja koja epizoda postavlja sugeriraju složeno i intelektualno zahtjevno djelo. Ipak, ispod slojevitih tema i ideja krije se vrlo jednostavna i minimalistička priča koja ostaje s gledateljem dugo nakon što se završe odjavne špice. Na neki način, sama epizoda postaje metafora vlastite poruke – pokazuje kako se duboko ljudski uvidi mogu pronaći u najsimplijim idejama.
Još jedna epizoda koja se izdvaja je „Jibaro“ iz treće sezone, koja uopće nema dijaloga. Ona se u potpunosti oslanja na zlatno pravilo pripovijedanja – „pokaži, ne pričaj“, i donosi uznemirujuću priču o pohlepi, požudi i čežnji.
„Jibaro“ gotovo navodi na zaključak da je jezik sam po sebi ograničenje, te da se neke od najiskonskijih i najintenzivnijih ljudskih emocija mogu izraziti isključivo kroz vizualno snažne, gotovo hipnotizirajuće prizore.
Epizoda „Beyond the Aquila Rift“ iz prve sezone često se ne ubraja među najbolje u seriji. Ipak, za mene je upravo ona izazvala tugu za osobom koju nikada nisam upoznao i čežnju za životom koji nikada nisam živio.
Upravo je to čarolija serije Love, Death & Robots, u svega nekoliko minuta uspijeva probuditi emocije koje mnogi dugometražni filmovi ne mogu ni nakon više sati.
Zašto nam treba više eksperimentalnih SF serija poput Love, Death & Robots
Mejnstrim serije, posebno u žanru naučne fantastike, često se oslanjaju na poznate trope i „gramatiku“ pripovijedanja koju publika lakše prihvata. Međutim, ako se osvrnemo na historiju tih ideja, vidjet ćemo da su i one nekada bile nove i eksperimentalne.
Upravo tu leži vrijednost serija poput Love, Death & Robots. One ne donose samo svježinu, već i proširuju granice načina na koji doživljavamo pripovijedanje. Što se više autora usuđuje eksperimentirati, to se i sam medij više razvija.
Naravno, ne završi svako eksperimentalno ostvarenje kao uspjeh. Čak i Love, Death & Robots ima epizode, posebno u novijim sezonama, koje djeluju mlako ili nedorečeno. Ipak, upravo one najbolje služe kao savršen podsjetnik zašto su kreativni rizici neophodni kako bi naučna fantastika rasla i ostala relevantna, piše ScreenRant.