Na prvi pogled, Netflixova serija „Wayward“ djeluje kao tipični krimi triler koji vas odmah uvuče u gledanje: nekoliko tinejdžera nestaje, policajac pokreće istragu, a tajne polako izlaze na površinu. Ali kada se zagrebe ispod površine, priča postaje mnogo jezivija, piše Collider.
Toni Collette nije samo zastrašujuća, njen lik radi neobjašnjive stvari s otrovom žabe dok mali grad Tall Pines ključa od kultnog ponašanja i mračnih tajni.
Ipak, koliko god radnja serije od osam epizoda bila čudna, zlokobna i pomalo ekstremna, ona samo djelimično prikazuje zastrašujuće stvarne tragedije na kojima je inspirisana.
Ispod glavne misterije serije „Wayward“ krije se oštra kritika čitave industrije čije se višedecenijske zloupotrebe tek posljednjih godina počinju razotkrivati, svijeta takozvanih programa za „problematične tinejdžere“.
Ovo nisu samo izolovane škole s lošom hranom i neodgovornim nadzornicima. Riječ je o ustanovama koje imaju dokumentovanu historiju zlostavljanja, zanemarivanja i tragičnih posljedica, sve predstavljeno pod nazivom „promjena ponašanja“.
Serija se ne ustručava prikazati užase koji se kriju iza zatvorenih vrata tih institucija, a zahvaljujući iskustvima kreatora i glavne zvijezde Mae Martin, čak i najnevjerovatniji dijelovi priče imaju dozu stvarnosti.
Uz prijeteću energiju Toni Collette i mlade likove koji se bore s teškim moralnim izborima, „Wayward“ postaje triler koji se uvlači pod kožu koristeći stvarne događaje kao inspiraciju za svoje najstrašnije trenutke.
Stvarne škole za „problematične tinejdžere“ iza najmračnijih priča serije „Wayward“
Da, škola Hawthorne Academy u seriji „Wayward“ je posebna. Tu je lik Toni Collette kao tiranska direktorica s velikim problemima, poremećeni savjetnici i neobične metode kontrole učenika.
Sve djeluje pretjerano, gotovo nevjerovatno, ali najstrašniji dio je koliko toga podsjeća na stvarnost.
Ovakvi programi zaista postoje, a njihova prošlost je veoma mračna.
Primjer je Trinity Teen Solutions, centar za tretman mladih u Wyomingu, koji je morao isplatiti višemilionsku nagodbu nakon što su bivši polaznici opisali prisilni rad i kazne predstavljene kao „terapija“.
U Utahu je od 2021. godine najmanje sedam tinejdžera izgubilo život u ustanovama za tretman mladih. Neki slučajevi povezani su s bolestima koje su se mogle spriječiti, dok su drugi uključivali mlade koji su bili pod nadzorom zbog ozbiljnih emocionalnih problema.
Ipak, ovaj sistem i dalje postoji. Širom SAD desetine škola i programa u prirodi i dalje rade pod nazivima poput „terapija“ ili „promjena ponašanja“, dok se iza marketinških poruka često kriju metode poput javnog ponižavanja, izolacije i psihološkog pritiska.
Mnoge od tih metoda svoje korijene imaju u eksperimentima samopomoći iz 1970-ih, poput pokreta Synanon, čije su tehnike kontrole i utjecaja kasnije postale model za dio industrije tretmana tinejdžera.
Dokumentarci poput Netflixovog „The Program: Cons, Cults, and Kidnapping“, HBO-ovog „Teen Torture Inc.“ i filma Paris Hilton „Hell Camp“ pokazuju da ovo nije samo priča iz prošlosti.
Preživjeli su govorili o odvajanju od porodice, prisilnim priznanjima i metodama koje su više ličile na manipulaciju nego na liječenje, dok su roditelji vjerovali da rade ono što je najbolje za njihovu djecu.
„Wayward“ tu stvarnost pretvara u fikciju i prikazuje kontrolu, manipulaciju i gubitak povjerenja tako da horor ne ostaje samo u novinskim člancima i sudskim dokumentima, već postaje nešto što gledalac osjeti.
Mae Martin nije izmislio Hawthorne Academy bez razloga, inspiraciju je pronašao u vlastitom odrastanju i iskustvu prijateljice koja je prošla kroz pravi program za „problematične tinejdžere“.
„Bila sam problematičan tinejdžer početkom 2000-ih, a moja najbolja prijateljica Nicole je sa 16 godina poslana u jednu od tih ustanova“, rekla je Martin za Netflix Tudum. „Kada se vratila i ispričala mi svoja iskustva, postala sam opsjednuta tom industrijom.“
Ta lična povezanost daje seriji neobičan osjećaj stvarnosti. U detaljima se vidi kako autoritet polako prelazi u zlostavljanje, kako se povjerenje koristi kao oružje i kako mjesto koje bi trebalo biti sigurno postaje svojevrsna zamka.
Serija također poznaje historiju tih programa. Sedamdesetih godina Synanon je koristio grupne „igre“ u kojima su ljudi jedni drugima izgovarali brutalne osude prije pomirenja, nešto što podsjeća na metode prikazane u „Waywardu“.
Jedna scena otmice tinejdžerke podsjeća na svjedočenja Paris Hilton o tome kako je kao mlada odvedena iz svoje sobe i poslana u ustanovu Provo Canyon.
Nisu samo Hiltonina iskustva dio ove priče. Roman „The Nickel Boys“ Colsona Whiteheada, koji je također adaptiran za film, prikazao je užase škole Dozier na Floridi, gdje su generacije djece trpjele zlostavljanje pod izgovorom reforme.
„Wayward“ sve te stvarne događaje pretvara u izmišljeni kampus koji djeluje kao da je samo mali korak udaljen od stvarnosti.
Najveća snaga serije je što uspijeva balansirati između nadrealnog i stvarnog. Ona je istovremeno misterija, horor i psihološka drama, a gledljivost ne dolazi samo iz kritike sistema već i iz tempa i razvoja likova.
Dok dokumentarci detaljno razotkrivaju ovaj svijet, „Wayward“ istu društvenu temu skriva unutar napetog trilera i pokazuje da prošlost još uvijek nije završena.