Netflix je posljednjih godina praktično usavršio true crime formulu. Serije o nestancima, neriješenim ubistvima i mračnim tajnama gotovo uvijek privuku veliku pažnju publike, posebno kada se temelje na stvarnim događajima. Zato je i čileanska serija Someone Has to Know na papiru djelovala kao još jedan naslov koji bi lako mogao postati favorit ljubitelja tog žanra.
I zaista, serija ima sve sastojke koji inače prolaze kod publike: stvarni slučaj, majku koja očajnički traži sina, tvrdoglavog detektiva, tajne koje se gomilaju i atmosferu tuge, šutnje i neizvjesnosti.
No uprkos tome što je privukla pažnju i što iza sebe ima solidnu produkciju i jaku glumačku postavu, prve recenzije sugeriraju da nije ostavila utisak kakav se od Netflixovih true crime naslova obično očekuje.
Temelji se na stvarnom slučaju koji nikad nije riješen
Serija, čiji je izvorni naslov Alguien Tiene Que Saber, inspirisana je stvarnim nestankom Jorge Matute Johns, slučajem koji je godinama potresao Čile. U fikcionaliziranoj verziji priče u središtu je nestanak mladića Julija, nakon kojeg se raspadaju životi svih koji su bili povezani s njim.
Radnja prati tri ključna lika: majku koja odbija odustati od potrage, detektiva koji slučaj pretvara u ličnu opsesiju i svećenika koji zna više nego što smije reći. Upravo ta kombinacija lične tragedije, istrage i moralne dileme trebala je biti ono što će seriju izdići iznad prosjeka.
I u nekim segmentima to joj uspijeva, kažu kritičari, koji hvale atmosferu, ozbiljan pristup i činjenicu da ne pokušava jeftino šokirati gledaoce. Umjesto naglih obrata i senzacionalizma, serija se oslanja na sporije otkrivanje istine, emocionalnu težinu i prikaz tuge, krivnje i kolektivne šutnje.
Najveći problem je tempo
Međutim, gotovo sve recenzije slažu se oko jedne stvari: serija je preduga i prespora.
Someone Has to Know ima osam epizoda od po oko 40 minuta, a upravo se u tome krije njen najveći problem, kažu gledaoci koji su je već pogledali. Priča koja je mogla biti mnogo napetija i kompaktnija često se razvlači, ponavlja iste emotivne tačke i ostavlja utisak da se vrti u krug. Umjesto da napetost raste iz epizode u epizodu, gledalac često ostaje s osjećajem da se radnja ne pomjera dovoljno.
Drugim riječima, serija ima atmosferu, ima težinu i ima temu, ali nema ritam koji bi je gurao naprijed.
To je posebno veliki problem kod true crime naslova jer publika od njih obično očekuje ili snažan emocionalni udar ili osjećaj da se vremenom dolazi sve bliže istini. Ovdje toga nema dovoljno, ističe se u recenzijama. Serija više puta sugerira da se sprema veliko otkriće, ali ne uspijeva izgraditi pravi osjećaj “nagrade” za gledaoce.
Kraj bi mogao frustrirati mnoge
Dodatni problem je to što je serija inspirisana slučajem koji službeno nikada nije do kraja riješen. Zbog toga ni završnica ne nudi ono što dio publike najviše želi: jasan odgovor, rasplet i osjećaj zatvaranja priče.
To je s jedne strane pošteno prema stvarnom slučaju, ali s druge strane može razočarati gledaoce koji su navikli da Netflixovi kriminalistički naslovi ipak ponude barem snažniji zaključak. Ovdje je naglasak više na osjećaju gubitka, šutnje i nemoći nego na samom rješenju misterije.
Zbog toga neki recenzenti ističu da serija može biti istovremeno i zanimljiva i frustrirajuća: dovoljno kvalitetna da vas zadrži, ali ne i dovoljno uzbudljiva da ostavi snažan završni utisak.
Gluma je među jačim stranama serije
Ono oko čega ima manje dilema jeste glumačka postava. U glavnim ulogama su Paulina García, Alfredo Castro i Gabriel Cañas, a upravo su njihove izvedbe među najčešće hvaljenim elementima serije.
Paulina García nosi emocionalnu srž priče kao majka koja odbija prihvatiti da odgovora možda nikada neće biti. Alfredo Castro glumi detektiva koji sve više gubi kontrolu nad slučajem i vlastitim metodama, dok Gabriel Cañas kao svećenik utjelovljuje jednu od glavnih tema serije – šutnju.
Kritičari ističu da su njihove izvedbe suzdržane, ozbiljne i vrlo uvjerljive, što seriji daje težinu čak i kada radnja počne gubiti tempo.
Dobro napravljena, ali ne i dovoljno snažna
Vizualno, serija je vrlo upečatljiva, naglašavaju kritičari. Tamni tonovi, suzdržana kamera i tjeskobna atmosfera dobro prenose osjećaj beznađa i tuge. U tom smislu Someone Has to Know djeluje kao ozbiljna i promišljena drama, a ne kao još jedan generički kriminalistički naslov.
Ipak, problem je u tome što dobra atmosfera sama po sebi nije dovoljna. Kada se spoje spor tempo, ponavljanja i izostanak pravog raspleta, rezultat je serija koja ima potencijal, ali ne i snagu da gledaoce do kraja potpuno osvoji.
Zato se čini da je Someone Has to Know jedan od onih Netflixovih true crime naslova koji će mnoge zainteresovati temom, ali ih neće sve i oduševiti izvedbom.