Biciklisti i vozači svakodnevno dijele javni prostor, kako u gradovima tako i izvan njih. Taj suživot često nije idealan, a čini se da bi mogao otvoriti i novu raspravu. Studija objavljena u časopisu Journal of Environmental Psychology donosi zanimljive uvide u to kako izbor prijevoznog sredstva može biti povezan s brigom za opće dobro.
Istraživanje polazi od činjenice da je mobilnost, bilo automobilom ili biciklom, povezana s nizom pozitivnih psiholoških varijabli. Međutim, do sada se malo znalo o tome kako se ovi oblici kretanja odnose prema zajedničkim društvenim vrijednostima. Upravo je to bila polazna tačka ove analize.
Kako bi došli do zaključaka, istraživači su analizirali podatke godišnjih anketa provedenih na reprezentativnom uzorku njemačkog stanovništva između 2014. i 2019. godine. Fokus je bio na urbanim sredinama, u kojima su motorizirani i nemotorizirani oblici prijevoza, posebno biciklizam i pješačenje, podjednako izvodive opcije i takmiče se za isti javni prostor.
Ključni zaključci temeljili su se na analizi četiri faktora koja, prema mišljenju stručnjaka, direktno utiču na opće dobro: političko učešće, društveni angažman, solidarnost u susjedstvu te spremnost na pomoć komšijama. Rezultati su pokazali da vozači automobila u prosjeku iskazuju manji interes za ove aspekte u odnosu na bicikliste. Kako navode autori: „Bicikliranje, u poređenju s vožnjom automobila, pozitivno je povezano s brigom za kolektivno blagostanje.“
Nakon prilagođavanja rezultata prema varijablama poput vlasništva nad stanom, prihoda, nivoa obrazovanja i spola, biciklizam se pokazao kao jedini oblik prijevoza s pozitivnim ishodima u sve četiri posmatrane dimenzije. To dodatno jača ideju da izbor prijevoza može biti povezan s otvorenijim i angažiranijim stavom prema zajednici.
Istraživači nude i moguće objašnjenje ovih rezultata. Biciklisti, kao i pješaci, u direktnom su kontaktu s okruženjem. Oni doživljavaju grad svim čulima, čuju zvukove, osjećaju mirise i primjećuju detalje koji produbljuju njihovu povezanost s prostorom kroz koji se kreću.
Vozači automobila, s druge strane, u velikoj su mjeri izolirani od vanjskog svijeta zbog samog dizajna vozila. Interakcija s okolinom svodi se na ograničen pogled kroz vjetrobransko staklo i prozore, dok su zvukovi i mirisi prigušeni. Grad se pritom doživljava kao udaljena kulisa, a ne kao živi prostor.
Interakcija tokom vožnje automobilom uglavnom se svodi na polazište i odredište. Tokom samog putovanja rijetko dolazi do stvarnog povezivanja s okruženjem, osim u trenucima stajanja na semaforu ili u saobraćajnim gužvama, situacijama koje rijetko ostavljaju pozitivan ili smislen doživljaj.
Studija stoga zaključuje da bi gradovi trebali snažnije ulagati u infrastrukturu za pješačenje i biciklizam. Takva ulaganja ne samo da smanjuju zagađenje zraka i nivo buke, već dugoročno doprinose i jačanju društvene kohezije te poticanju zdravijih i održivijih navika.
Na kraju, autori naglašavaju važnu napomenu: rezultati ne znače da su osobe koje više brinu o općem dobru nužno sklonije bicikliranju, niti da sam izbor bicikla automatski garantuje veći društveni angažman. Uspostavljanje jasne uzročno-posljedične veze između ta dva aspekta izuzetno je složeno i zahtijevalo bi dodatna, dublja istraživanja.