Potpisnik ovih redova je još od 2002. kada je Sarajevo na čuvenom Inonu stadionu namučilo Bešiktaš, a Željezničar za dlaku eliminirao tada paklenu Malagu, imao priliku, više sreću nego nesreću, često ljeti obitavati u Neumu.
Po deset, 15 dana... Konkretno te godine zadesilo ga je da 28 odrapio u cugu i još desetak u drugom turnusu.
Bilo je to još uvijek vrijeme sumnjičavosti, nepovjerenja pa i straha. Svježa su sjećanja bila na ratom izmučene odnose bošnjačkog i hrvatskog življa i jednostavno nije bilo sazrelo vrijeme da se na Neum gleda kao na prijatnu turističku destinaciju.
U to vrijeme skoro da i nije bilo posjetilaca iz unutrašnjosti, ili evo da budemo do kraja precizni iz - Bosne. Oni koji su imali nešto svoje tu ili nekoga, a živjeli su u Čapljini, Stocu, Mostaru, ljeti bi dolazili na kupanje, a gro turističkih kapaciteta popunjavali bi osrednje finansijski kompetentni Česi i Poljaci te nekakvi Nijemci koji bi dolazili autobusom na kojem je stajalo Reisebiro Konig...
Još tada, vrištao je sa jedne od urušenih zgrada bogapitaj čijeg odmarališta grafit "Dabogda te HVO branio, a Merhamet hranio". Bila je to čak jedna od vrckavijih poruka iznad mora sinjega, a u moru kukastih križeva i na vrhu zavijenih slova U.
Ona je simbolički možda i predstavljala težnju za simbiozom koja će se kasnije i desiti, iako u političkom, svjetonazorskom i emotivnom smislu nikada neće doživjeti potpunu harmonizaciju.
O sebi, pri sebi
Kako je vrijeme odmicalo, bilo je tu i tamo u fragmentima određenih nacionalističkih ispada i izoštrenih pogleda, ali generalno domaće neumsko stanovništvo u kontinuitetu je, ma šta se dešavalo na raznim scenama, političkim, ili sportsko-huliganskim, bilo operisano ikakvog poriva da nešto dokazuje, bahati se ili neprijateljski se odnosi prema bilo kome, pa i ovima iz unutrašnjosti.
Premda s njima, bosanskim gostima, to domicilno stanovništvo, također ne baš pretjerano širokih vidika, nije dijelilo ama baš nikakvu kulturološku povezanost. Prije bi se reklo da su Šveđani sličniji Bošnjacima, nego ovi iz Neuma.
I prolazile su godine, a onaj što je tamo bivao kada skoro ničega bilo nije, pogotovo u sadašnjem obliku, sa sjetom je svjedočio razvijanju masovnog turizma. S novim pločnicima i kantama za smeće nicali su novi spratovi i gomilali se apartmani. Nisu više bile dvije ozbiljne trgovine, nego granap do granapa pogača, sunce domaća zadaća. Pročepilo je. Otvaralo se tržište prema hiljadama - Bosanaca.
Da li je to bio dio dobro isplanirane strategije, stvar dovitljivosti ili tek puka slučajnost, teško je znati, no Neum je vrlo brzo počeo da liči na njegove turiste do te mjere da su se u većini ugostiteljskih objekata mogli pojesti ćevapi. More i ćevapi - pomalo nezamisliva kombinacija, ali šta ćeš, svaka roba ima svoga kupca.
Neumska se roba prilagođavala najmnogobrojnijim kupcima, pa su vremenom taktove "Jasenovca i Gradiške Stare" zamijenili "milozvuci" u režiji Slavice Ćukteraš i sličnih polumenti. Domaćini su ostajali isti, uljudni i snishodljivi jer su znali da će teško drugu klijentelu moći privući.
Idila za prosječnog Bosanca
Samoproklamovao se Neum tako u ljetnu idiličnu oazu prosječnih Bosanaca, a ove godine najviše se približio zamišljenoj projekciji Salmira Kaplana. Sjećate se tog virzionara, da od jedinog grada na bh. obali napravi Monte Carlo? Zašto mu je na pamet pao baš ovaj mondenski grad da ga Neum slijedi, bilo bi zanimljivo ispitati. Zato što šljašti i sija? Zbog kockarnica i jahti nije sigurno...
Kad ne bismo pretjerivali, Neum je ovoga ljeta u najmanju ruku zamjena za Makarsku, sladostrasno se fotografijama šicaju i oni koji da nije korone tamo ne bi otišli za živu glavu, a više no ikad pola Sarajeva tamo možeš susresti. A onda šok.
Ni Monte Carlo, pa ni Makarska, nije, niti će Neum ikada biti zbog nečega što se tako blistavo definiralo činom od prije nekoliko noći. Razdragana svjetina ponešena pjesmom koju ne pjeva ni Oliver Dragojević, ni Meri Cetinić, a još manje Tedi Spalato zaigrala je - kolo.
Bilo je to vjerovatno historijski trenutak jadranskoga priobalja. Nakon stotina godina nemogućnosti da se to uprizori, širokogrudi Neum je to dozvolio. Pa čak pitanje je i partizani kada su osvojili ovo područje da li su kao u Glamoču, Gacku ili gdje već zaigrali kolo, protiv kojeg, da se razumijemo, ne bi trebao niko ništa da ima jer je dio kulturne tradicije, ali na moru...
Našem prosječnom čovjeku iz unutrašnjosti, pokazalo se, nisu bitni ni more kao kulturološko-hedonistički fenomen, ni slana voda (nedajbože da neko čuje da je more voda), ni plodovi mora, ni miris borovine, ni uzvrpoljenost zrikavaca.
Njemu je bitno da on tamo gdje ide ponese sve ono što ga krasi i da tu, na osvojenom teritoriju, može u tome da uživa. Problem je samo što je ovo kolo bilo vanredno, u okolnostima pandemije i sve većeg straha od nezaustavljivog širenja koronavirusa, pa bi konsekvence mogle biti dalekosežne. Pohrlilo je u Neum ovoga ljeta raznog življa, iz svih krajeva, pa ćemo sa zebnjom osluškivati kakav će efekat kolo proizvesti, a vjerovatno ne bi bilo veće ironije kada bi jedno bezazleno morsko kolo dovelo do neodržavanja planetarno afirmiranog renomiranog Sarajevo Film Festivala.
Bila bi to konačna pobjeda potpunog ludila i bespredmetnosti bh. društva u ovoj za sanatorijuma dušu datoj 2020.
