Hobotnice su nevjerovatno inteligentna bića, što je dokazano, između ostalog, čuvenim bijegom hobotnice Inki iz Nacionalnog akvarija Novog Zelanda kroz odvodnu cijev nazad u more 2016. godine. Međutim, nova studija pokazuje da su hobotnice sposobne za nešto mnogo više, mogu koristiti ogledala kako bi pronašle hranu koja im je izvan vidokruga, što ukazuje na razvijene prostorne kognitivne sposobnosti, saopćio je Dartmouth College.
"Naši nalazi su prvi koji pokazuju da beskičmenjaci mogu koristiti ogledala kako bi razumjeli svoje okruženje i pronašli plijen", rekla je Mary Kinsella, koja je istraživanje provela kao doktorantkinja na Odsjeku za psihologiju i nauke o mozgu na Dartmouthu, a sada je na postdoktorskim studijama na Univerzitetu Freiburg.
"To je vještina koja je ranije bila zabilježena samo kod kičmenjaka, poput nekih sisara i ptica", naglasila je ona.
Istraživači su u laboratoriji za hobotnice na Dartmouthu obučili tri kalifornijske hobotnice Octopus bimaculoides da ne napadaju sliku raka koju vide u ogledalu, već da zaključe gdje se nalazi skriveni stimulans prikazan iza njih i krenu prema njemu.
Najprije su se hobotnice navikavale na ogledalo u svom staništu. Zatim su učene kako ogledalo funkcioniše, koristeći nagradu u vidu žive hrane – raka – koji je bio smješten u staklenu teglu vidljivu samo u ogledalu. Da bi došla do raka, hobotnica je morala skrenuti za 90 stepeni oko ugla.
"Mi ne dolazimo na svijet znajući kako se koristi ogledalo, već to učimo", rekao je Peter Tse, profesor psihologije i nauka o mozgu na Dartmouthu.
Kao što novi vozači uče koristiti retrovizor kako bi pratili druga vozila, dodao je, „hobotnice također mogu naučiti koristiti ogledalo da bi zaključile gdje se stvari nalaze u prostoru“.
Hobotnice imaju hemoreceptore koji im omogućavaju da osjete miris i okus dodirom. Zbog toga je tim u eksperimentu koristio virtuelni stimulans raka umjesto pravog.
Hobotnica je smještena u početnu kutiju otvorenu odozgo i sprijeda, a slika virtuelnog raka prikazana joj je u ogledalu direktno ispred. Slika je projektovana iza hobotnice, s lijeve ili desne strane. Umjesto da ide prema ogledalu i pokušava dohvatiti plijen, hobotnica bi se okretala za 180 stepeni i kretala prema stvarnoj lokaciji projekcije, gdje bi zatim dobila nagradu u vidu pravog raka.
U nekim slučajevima hobotnica bi se čak popela preko stranice kutije prema strani gdje je projekcija bila, umjesto da izađe i dopliva do nje.
Rezultati pokazuju da su hobotnice odabrale ispravnu stranu u približno 73% slučajeva.
Tokom ispitivanja, tim je ručno pratio tačku između očiju na plaštu (glavi hobotnice) posmatrano odozgo. Također su analizirane dužine putanja koje su hobotnice koristile da pronađu nagradu. Iako nisu uvijek birale najkraći put, postajale su sve brže u pronalaženju cilja.
"Hobotnice su među evolucijski najudaljenijim životinjama od ljudi, jer je naš posljednji zajednički predak bio crv koji je živio prije 350 do 500 miliona godina", rekla je Kinsella.
Činjenica da je tako udaljen organizam nezavisno razvio sposobnost korištenja ogledala kao alata za prostornu kogniciju sugeriše da bi osnovni kognitivni procesi mogli biti rezultat konvergentne evolucije, gdje različite vrste razvijaju slična neuronska rješenja za isti problem.
Svijet u kojem hobotnice žive, uglavnom koralni grebeni i morsko dno, predstavlja izuzetno složeno okruženje.
"Hobotnice su poput mačaka: prikradaju se plijenu i skaču na njega, i žele to učiniti što brže kako same ne bi postale plijen", rekao je Tse.
"Lovci su najefikasniji kada imaju mentalnu mapu svoje teritorije, tako da znaju gdje se nalaze u odnosu na okruženje", objasnio je. "Naš rad sugeriše da bi i hobotnice mogle imati unutrašnje mape, odnosno unutrašnju predstavu prostora", dodao je.
Ipak, prema riječima autora, potrebna su dodatna istraživanja kako bi se to konačno potvrdilo.