Prošle sedmice ukrajinski zakonodavci podigli su zastave zemalja koje pružaju vojnu i diplomatsku pomoć Ukrajini jer je suočena s prijetnjom ruske invazije. Viorile su se Zastave Sjedinjenih Država, Britanije, Kanade, Danske, Poljske i Turske. Međutim bio je upadljiv izostanak jedne zastave: one čije su boje crna, crvena i zlatna, zastave Njemačke.
Bio je to prikladan prijekor. Tokom proteklih nekoliko sedmica, dok se Evropa naizgled približavala rubu rata, Njemačka je bila "čudan čovjek u društvu". Dok su Sjedinjene Države, Britanija i Poljska isporučivale oružje Ukrajini, njemačka vlada je odlučno odbijala učiniti isto - i čak se činilo da blokira prenos oružja koje je prethodno prodano Estoniji. Širom kontinenta kritike su bile žestoke, piše New York Times.
Za njemačkog kancelara Olafa Scholza, koji se u ponedjeljak sastao s predsjednikom Bidenom u Washingtonu, bilo je to vatreno krštenje. Na dužnosti od decembra i na čelu nove koalicijske vlade, bori se da preuzme kontrolu nad situacijom koja prijeti torpediranjem njegovog autoriteta. To je ogromna suprotnost načinu na koji je Angela Merkel pojačala svoju poziciju nakon što je Rusija anektirala Krim 2014. Aktivnom i energičnom diplomatijom, gospođa Merkel je uspjela postići prekid vatre i nešto nalik nagodbi. No, pod sličnim pritiskom nestao je njen nasljednik.
Ali problem ide dalje od gospodina Scholza do same Njemačke. Kriza u Ukrajini stavlja pod mač mnoge pretpostavke zemlje o njezinoj ulozi u svijetu. U braku s prošlošću i sukobljena u sadašnjosti, Njemačka - barem kada je u pitanju vanjska politika - izgleda zaglavljena. Ali sada nije vrijeme za neodlučnost. Mora se nametnuti, pokazati svoju moć i ujediniti odgovor Evrope na rusku agresiju.
Prva je poteškoća, naravno, historijska. Odlučna da ne ponovi strahote iz prošlosti, zemlja je izuzetno oprezna u pogledu vojnog angažmana. Taj se oprez proteže i na oružje koje se općenito ne prodaje u zonama sukoba ili kada bi moglo postati oruđe kršenja ljudskih prava. U praksi, ekonomski interesi često prevladavaju načela: Saudijska Arabija i Egipat dobivaju njemačko oružje. Ipak, s Rusijom je to pitanje posebno teško. Nikad se više, kaže katekizam, njemačko oružje neće koristiti za ubijanje ruskih građana.
Ovi historijski argumenti nisu posebno korisni u 21. vijeku. No Njemačka ih jednostavno ne može preboljeti: pacifizam i historija duboko su ukorijenjeni u našu javnu raspravu, a posebno u političku kulturu dvije od tri stranke koje trenutno upravljaju zemljom, Zelenih i Socijaldemokrata.
Za Socijaldemokratsku stranku gospodina Scholza odnosi s Rusijom posebno su emotivno i sporno pitanje. Stranka se ponosi svojim pristupom promjene kroz približavanje tokom Hladnog rata, a mnogi članovi brane ideju da je uloga Njemačke biti tampon između Sjedinjenih Država i Rusije, a ne da se jasno prikloni Zapadu. To je narativ ukorijenjen u nostalgiji i idealizmu, ali ima ciničnu stranu: stranačka odbrana za Sjeverni tok 2, kontroverzni plinovod izgrađen za isporuku većeg broja ruskog plina u Evropu, često oblači izravne ekonomske interese u haljinu historijskog dostojanstva.
Za Zelenu stranku, drugu po veličini u njemačkoj takozvanoj koaliciji semafora, situacija nije ništa manje osjetljiva. Osnovan iz mirovnih i ekoloških pokreta 1980. godine, protivila se raspoređivanju američkog nuklearnog oružja u Njemačku i ponovnom naoružavanju općenito. Pozicija stranke se od tada razvila, ali ruska prijetnja Ukrajini zatekla je Zelene u teškom trenutku. Nakon pomalo razočaravajućeg izbornog rezultata u septembru, napetosti unutar stranke - oko pozicija u vladi, unutarnjih reformi i političkih prioriteta - su visoke. Ukratko, loš je trenutak a krenuti sjekirom na centralni stub stranačkog identiteta.
Zatim, tu je i sama koalicija, formirana prije dva mjeseca i koja želi pokazati da može osigurati stabilnu vladavinu. Uz sve veći domaće probleme- rastuće cijene, ograničenja pandemije i ambiciozni planovi dekarbonizacije prijete neugodnoj ravnoteži zemlje - vlada je možda odlučila ne riskirati svoje jedinstvo zbog pitanja vanjske politike. Njihov je oprez, naposljetku, u skladu s nacionalnim mišljenjem: nedavno istraživanje pokazalo je da se 59 posto Nijemaca protivi isporuci oružja Ukrajini, dok samo 20 posto odobrava.
Sve zajedno, to predstavlja težak izvještaj za gospodina Scholza. I jasno je da se do sada trudio da ispuni trenutak. Kritike u inozemstvu - latvijski ministar odbrane nazvao je nevoljkost Njemačke da naoruža Ukrajinu "nemoralnom" i "licemjernom" - bile su oštrije izražene, ali ne oštrije nego kod kuće, gdje je gospodin Scholz ismijavan kao gotovo nevidljiv. (Na Twitteru, #WoIstScholz - "Gdje je Scholz?" - postao je nešto između jadikovke i šale.) Njegov lični rejting pao je za 17 postotnih bodova, prema nedavnoj anketi, a reputacija njegove stranke također je pogođena. Nakon dugog mandata gospođe Merkel, gospodin Scholz otkriva koliko posao može biti težak. Nije samo Njemačku teško voditi; tu je i Evropa.
Ipak, g. Scholz tvrdi da zemlja ide pravim putem. U televizijskom intervjuu prošle sedmice naglasio je da je Njemačka posljednjih godina uložila 2 milijarde dolara u Ukrajinu. Izgraditi otpornost zemlje, rekao mi je visoki državni dužnosnik, znači pomoći joj da se odbrani. Čini se da kancelarija smatra da je isporuka oružja Ukrajini čisto simbolična - politički skupa vježba, s malim stvarnim utjecajem. Dužnosnici su brzo istaknuli vodeću prisutnost Njemačke u NATO-ovom razmještaju trupa u Poljskoj i baltičkim državama od 2017. U ponedjeljak je zemlja objavila da će poslati još 350 vojnika u odbranu istočnog krila NATO-a.
Je li to samo uobičajena njemačka zabluda? Da li se država samo opravdava za uobičajeni posao? Da i ne. Njemačka zasigurno ne želi napustiti svoju zonu udobnosti, jer njezino oklijevanje - nigdje bolje uhvaćeno nego u njenoj ponudi da Ukrajini pošalje kacige umjesto projektila - što je očito odaje. Ali neke su se stvari promijenile.
Kao prvo, čini se da su neki socijaldemokrati spremni ostaviti za sobom ideju posebnog odnosa s Rusijom. "Ne želimo posebnu ulogu Njemačke", rekao mi je Michael Roth, socijaldemokrat koji je na čelu Odbora za vanjske poslove. Ovo je značajan razvoj događaja i znači da je Sjeverni tok 2 po prvi put istinski na liniji. Kao što je Annalena Baerbock, ministrica vanjskih poslova, jasno rekla svom ruskom kolegi u januaru: Njemačka je spremna djelovati, čak i ako nam “takve mjere ekonomski štete”.
U kontekstu prošlosti, to je hrabra izjava. Ali ove nijanse nije tako lako shvatiti kao čizme na tlu. U ponedjeljak je gospodin Scholz, obraćajući se gospodinu Bidenu njegovim imenom, nastojao ojačati transatlantski savez. "Apsolutno smo ujedinjeni", rekao je. Nema razloga, zapravo, sumnjati u to. Ali možda će ipak trebati neko uvjeravanje.
