Kulturološki program Modul Memorije otvoren je sinoć u Vijećnici premijerom dokumentarnog filma "Sarajevsko proljeće koje traje".
Tradicionalno, Modul Memorije će i ove godine trajati do 9. maja, a pored ove premijere, najavljene su još dvije izložbe, jedna promocija knjige, jedna pozorišna predstava, te projekcije osam dokumentarnih filma.
Nihad Kreševljaković, direktor J.U.MES i umjetnički direktor Modula Memorije, posljednjih dana je imao zaista pune ruke posla, ali unatoč tome našao je vrijeme i govorio je za Raport.
Veoma otvoren i veoma zanimljiv sagovornik u intervjuu za Raport govorio je o manifestaciji na čijem je čelu, ali i o drugim životno važnim i aktuelnim temama.
Centralna tema ostaje iskustvo opsade Sarajeva
Da počeno s ovogodišnjim izdanjem Modula Memorije. Šta publiku još očekuje?
Ovogodišnje izdanje Modula Memorije nastalo je u složenim finansijskim okolnostima, ali smo uprkos tome uspjeli oblikovati sadržajno koherentan i tematski fokusiran program.
Centralna tema ostaje iskustvo opsade Sarajeva, koje posmatramo ne samo kao historijski događaj, nego i kao okvir za razumijevanje savremenih konflikata. U tom smislu, program uključuje film “Sarajevsko proljeće koje još traje”, promociju knjige “Cvjećarka iz Sarajeva” Maria Boccie, kao i filmove Nedžada Begovića snimane tokom opsade.
Ove sadržaje povezujemo sa savremenim kontekstom kroz film “Free Fish” Bisan Owda iz Gaze, čime otvaramo prostor za promišljanje kontinuiteta nasilja i stradanja civila danas a u kontekstu genocida koji se sprovodi u Palestini
Program dodatno obuhvata izložbe, teatarske predstave i konferenciju o ratnom novinarstvu, nastojeći ponuditi širi pogled na odnos umjetnosti, sjećanja i savremene stvarnosti.
Predstavit ćemo i izložbu "Muha u avionu" fotografa Šahina Šišića.
S obzirom na to da se ove godine obilježava i godišnjica Španskog građanskog rata, uvrstili smo dva programa koja se dotiču ove teme, a to su film Almira Berkovca "Reprint Čede Kapora", kao i film "Ay Carmela Made in BiH" u režiji Selme Alispahić, koji je ujedno i omaž jednoj od najuspješnijih bh. predstava, kao i našem velikom glumcu Draganu Jovičiću.
Promovirat ćemo i englesko izdanje monografije Modul Memorije, te postaviti izložbu "Naša kuća" fotografa Agdala Nuhanovića, kojom izražavamo i podršku našem javnom servisu kroz ovaj veoma zanimljiv Nuhanovićev rad.
Od filmova prikazat ćemo i film "Dom u kome smo", čiji smo i koproducenti, a koji je svoju premijernu izvedbu imao u Veneciji. Od teatarskih programa imamo predstavu "Rewind", koja nam dolazi iz Velike Britanije i koja tematizira pitanje nestalih.
Možda jedan od najznačajnijih događaja ovogodišnjeg Modula Memorije bit će konferencija Face of Journalism, koju organiziramo zajedno sa VII Akademijom, a u kojoj učestvuju Kiana Hayeri, Gary Knight, Lajla Turčilo i Ziyah Gafić. Pored razgovora prikazat ćemo i fantastični film "Stringer".
Kazali ste kako u svijetu još postoje razlozi zbog kojih je prije 30 godina nastao Modul Memorije. Da li će ti razlozi ikada nestati?
Realno govoreći - neće, barem ne u skorijoj budućnosti. Mislim da je svima sada jasno da ne živimo niti u stabilnom niti u uređenom svijetu. U zavisnosti od kriterija, danas se u svijetu vodi između dvadesetak ratova visokog intenziteta i više od pedeset oružanih sukoba, dok ukupan broj konflikata različitog intenziteta prelazi i hiljadu, što predstavlja najveći nivo od Drugog svjetskog rata.
Ratovi su konstantni, samo se njihova vidljivost i geografska blizina mijenjaju. Pri tome, problem nije samo u postojanju ratova, nego u selektivnom načinu na koji ih doživljavamo. Nasilje koje se dešava izvan evropskog i zapadnog konteksta često ne proizvodi istu vrstu reakcije, što govori o duboko ukorijenjenim dvostrukim standardima. Pored toga svi ti ratovi koji se dešavaju izvan Evrope i Zapada ne dešavaju se bez uloge Zapada i Evrope u njima. Svjedočimo neokolonijalizmu koji je sve očitiji. Svjedočimo čak i genocidu koji se odvija u Palestini.
Sve to kod mnogih stvara osjećaj globalne nesigurnosti. Pojedini autori takvu situaciju opisuju kao fragmentiranu formu globalnog sukoba, iako taj termin nije formalno definisan. Da kažemo da je vrijeme u kojem živimo vrijeme Trećeg svjetskog rata, uopće ne bismo pogriješili.
U takvom okviru i u takvom svijetu, projekti poput Modula Memorije, a koji insistiraju na kulturi sjećanja i kritičkom promišljanju, sigurno da postoji i nisu pitanje izbora, nego nužnosti.
Sve je više onih koji ne prihvataju informacije bez propitivanja
Genocid u Palestini i Španski građanski rat su teme kojime će se, između ostalog, baviti Modul Memorija. Koliko se ljudi u vrijeme konzumerizma i površnosti mogu zainteresirati za takve teme?
Savremeno društvo zaista karakteriše ubrzan protok informacija i sklonost ka površnijim sadržajima, što je u velikoj mjeri povezano sa medijima i konzumerizmom. Često se govori o površnosti i konzumerizmu kao dominantnim obilježjima savremenog društva, i to nije bez osnova. Međutim, paralelno s tim procesima, može se primijetiti i rast kritičke svijesti, posebno kod mlađih generacija. Kod njih postoji jasna potreba za razumijevanjem i oni ne pristaju na gotove narative.
Žele jasnoću, logiku, objašnjenje. Sve je više onih koji ne prihvataju informacije bez propitivanja, nego traže kontekst, objašnjenje i smisao. U tom smislu, interes za teme poput rata, historije i društvene odgovornosti nije nestao već se on transformisao. Pitanje više nije da li postoji interes, nego na koji način se tim temama pristupa i kako se komuniciraju. Ako se rat, nasilje i historija banaliziraju ili svode na formu kratkog sadržaja, onda nije iznenađenje što djeluju udaljeno.
Ali to nije krivica publike, nego načina komunikacije. Mi nastojim to raditi kroz prezentaciju radova koje smatramo relevantnim, ali i ne bježeći od tema koje nekima mogu biti i neugodne.
Španski građanski rat je bio uvod u Drugi svjetski rat. Da li odabirom ove teme šaljete neku poruku?
Da, naravno da šaljemo poruku i to u formi vrlo jednostavne analogije. Historija ne služi da bi se mehanički ponavljala, nego da bi se razumjeli njeni obrasci. Uvrštavanje teme poput Španskog građanskog rata prije svega ima za cilj podsjećanje na te historijske obrasce koji se u različitim oblicima ponavljaju te ukazati na opasnost da ono čemu danas svjediočimo treba posmatrati s velikom dozom ozbiljnosti.
Španski građanski rat je primjer kako političke i društvene tenzije, kada se ignorišu ili relativiziraju, mogu eskalirati do sepena potpune katastrofe. U našem slučaju, ako danas odbijamo prepoznati slične mehanizme u savremenom svijetu, onda problem nije u historiji, nego u našem odnosu prema njoj.
S druge strane, intenacionalizma koji se vezuje za Španski građanski rat i borba protiv fašizma u njegovim začecima, po meni je i ono čemu danas svjedočimo u svijetu i vremenu u kome živimo.
Rat je prisutan u realnom vremenu
Na koji način realnost utiče na Vas i na organizaciju programa?
Realnost je danas brutalno direktna i više ne ostavlja prostor za distancu. Rat više nije nešto o čemu se informišemo naknadno, on je prisutan u realnom vremenu, na ekranima koje svakodnevno gledamo. Savremena realnost je često toliko intenzivna da dovodi u pitanje granicu između dokumenta i fikcije.
Zahvaljujući digitalnim medijima, svakodnevno smo izloženi prizorima nasilja i stradanja u realnom vremenu. Genocid kojem svjedočimo u Palestini toliko je karakterističan po ubijanju novinara i djece da se čini kao rat protiv same budućnosti svijeta. Naravno da takve stvari utiču i na mene osobno, ali i na organizaciju. Vjerujem da je važno shvatiti smisao i funkciju našeg djelovanja, jer sam ubijeđen da će jednom iz perspektive budućnosti biti važno da li smo u ovom vremenu pokušavali praviti se ludi ili smo bili svjesni vremena u kojem živimo.
Takva situacija mijenja i poziciju umjetnosti. Ako umjetnost pokušava ignorisati tu stvarnost, onda ona po meni postaje irelevantna. Ako je pokušava pojednostaviti, onda postaje površna. Postavlja se i pitanje kako kroz umjetnost govoriti o stvarnosti koja je već sama po sebi toliko ekstremna.
Zato je jedini smislen odgovor - suočavanje. Ne uljepšavanje, ne neutralnost, nego pokušaj da se stvari nazovu onakvima kakve jesu.
U tom kontekstu, smatram da je važno razumjeti funkciju umjetnosti, ne kao bijega od stvarnosti, nego kao prostora njenog tumačenja, bilježenja i pokušaja da se očuva ljudsko dostojanstvo.
Ima li kod Vas bojazni od onoga što donosi naredni dan?
Ne u klasičnom smislu. Iskustvo rata me naučilo da stabilnost nije nešto što se podrazumijeva i da je iluzija stabilnosti opasnija od samog straha. Ono što smatram problematičnim nije neizvjesnost, nego ravnodušnost.
Zbog toga nastojim biti svjestan različitih mogućih scenarija i promjena. Ne bih rekao da je dominantan osjećaj strah. Strah je racionalna reakcija. Ravnodušnost - nije, ona je izbor. I često je uvod u prihvatanje stvari koje bi trebale biti neprihvatljive.
Smatram da bi upravo nas to iskustvo rata trebalo učiniti osjetljivijim na nepravdu, a ne suprotno.
Kako je živjeti u današnjoj BiH i koliko se čuje glas umjetnosti i kulture?
Ja volim živjeti i u današnjoj BiH, kao što sam uvijek volio živjeti u njoj. Vjerujem i da će buduća BiH biti još mnogo bolja.
Međutim, objektivno živjeti u Bosni i Hercegovini znači stalno funkcionisati između potencijala i zanemarivanja. Kultura postoji i proizvodi relevantne stvari, ali sistemski odnos prema njoj jasno pokazuje da nije prioritet. To, međutim, ne znači da je nevažna. Naprotiv. Ta uloga i značaj kulture, to sam siguran, prepoznat će se kao i uvijek retroaktivno, kada postane jasno da je ona bila jedan od rijetkih prostora kontinuiteta i smisla. U tom smislu, vjerujem da će upravo umjetnost biti jedan od ključnih izvora razumijevanja ovog perioda u budućnosti.
Uglavnom, život u Bosni i Hercegovini, uprkos brojnim izazovima, za mene ima i vrijednost i smisao. Riječ je o prostoru koji, i u teškim okolnostima, kontinuirano proizvodi relevantne umjetničke i kulturne sadržaje.
Poštenje se najviše ogleda u odnosu prema drugima
Gdje je Sarajevo danas na kulturnoj mapi Evrope?
Ja sam mnogo veći ljubitelj kulture Bosne nego kulture Evrope, premda su uvjeti u kojima djeluju naši umjetnici neusporedivo lošiji. Vjerujem, da pitanje pozicije Sarajeva često više govori o Evropi nego o Sarajevu.
Grad je i u najtežim okolnostima pokazivao izuzetnu kulturnu vitalnost, ali to nije uvijek bilo prepoznato izvan lokalnog konteksta. Razlog za to nije nedostatak kvaliteta, nego način na koji se kulturna vrijednost mjeri. Ako se kriteriji svode na tržište, infrastrukturu i vidljivost, onda Sarajevo nužno ostaje na periferiji.
Ako se, međutim, posmatraju autentičnost, iskustvo i sadržaj, slika je znatno drugačija. Sarajevo ima specifičnu kulturnu poziciju koja se ne može u potpunosti mjeriti standardnim okvirima evropskih kulturnih centara. Uprkos ograničenim resursima, ovdje nastaju umjetnički projekti koji su često rezultat izuzetne posvećenosti i potrebe, a ne sistemske podrške. Zbog toga je možda važnije pitanje šta kultura znači unutar samog društva, nego kako je percipirana izvana.
Odnos prema kulturi govori mnogo o društvu, njegovim prioritetima i nivou svijesti, i to je trenutno za nas najvažnije. Iz te perspektive, Evropa jeste važna na kulturnoj mapi Sarajeva, ali ne kao uzor, nego kao prirodan prostor kojem pripadamo i u kojem naša umjetnost treba biti prepoznata i valorizirana kao ravnopravna.
Šta je za Vas poštenje?
Poštenje za mene prije svega znači dosljednost između onoga što mislimo, govorimo i radimo.
U širem smislu, to podrazumijeva spremnost da se stvari sagledaju onakvima kakve jesu, bez svjesnog iskrivljavanja ili prilagođavanja vlastitom interesu. To nije uvijek jednostavno, posebno u društvenim i političkim okolnostima koje često podstiču suprotno.
Poštenje se, po mom mišljenju, najviše ogleda u odnosu prema drugima, ali i prema stvarnosti i spremnosti da se prepoznaju nepravda i odgovornost, čak i onda kada to nije lično korisno ili ugodno. To znači ne pristajati na očigledne neistine, čak i kada su društveno prihvaćene. Znači ne relativizirati nasilje i ne praviti se neutralan tamo gdje neutralnost zapravo znači podršku jačem. U tom smislu, poštenje podrazumijeva i određeni rizik jer često znači biti u manjini ili izvan dominantnog narativa. Ali bez toga, svaka priča o odgovornosti, kulturi ili društvu ostaje prazna.