Kada se navečer udobno smjestite na kauč i pokrenete omiljenu seriju, posežete li gotovo automatski za daljinskim upravljačem kako biste uključili titlove? Ako je odgovor potvrdan, niste jedini. Prema istraživanju Voxa, čak 57 posto gledalaca redovno koristi titlove jer jednostavno imaju osjećaj da bez njih ne mogu razumjeti dijaloge.
Edward Vega, video producent u Voxu, objašnjava da u tome nema ničeg neobičnog. Razlog zašto sve više ljudi treba titlove ne leži u globalnom problemu sa sluhom, već u promjenama zvučne tehnologije koje su se dogodile tokom godina. Austin Olivia Kendrick, urednica dijaloga u kompaniji Pace Pictures, kaže kako je to pitanje s kojim se neprestano susreće u svom poslu.
„U suštini radim hirurški preciznu obradu svake riječi koju glumci izgovore“, pojasnila je Kendrick. „I stalno me pitaju zašto je danas dijaloge tako teško razumjeti.“ Prema njenim riječima, riječ je o složenom problemu koji se na kraju svodi na tehnologiju.
Nekada su mikrofoni bili veliki i nezgrapni, a njihovo skrivanje na setu zahtijevalo je kreativna rješenja. Stari mikrofoni snimali su sav zvuk na jednu traku, što je značilo da su glumci morali biti pažljivo pozicionirani i okrenuti pod pravim uglom kako bi se njihov glas jasno zabilježio.
Danas su mikrofoni mali, kvalitetni i bežični. Što je još važnije, glumci više ne moraju govoriti u jedan zajednički mikrofon, već svako može nositi svoj. Iako to omogućuje prirodniju glumu, glumci više ne moraju projektovati glas kako bi ga sistem uhvatio. To znači da mogu govoriti znatno tiše i mirnije, što „naturalizam“ stavlja ispred razumljivosti.
U prošlosti, ako bi dijalog bio nerazumljiv, glumci bi ponovo snimali glas u studiju (proces poznat kao ADR). Danas je to preskup proces koji producenti nastoje izbjeći. Umjesto toga, stručnjaci pokušavaju digitalno „popraviti“ snimku.
Nakon obrade, snimka ide mikseru zvuka, čiji je zadatak osigurati da se frekvencije dijaloga ne preklapaju s muzikom i efektima. „Veliki je izazov stvoriti prostor unutar svih ostalih elemenata zvučne slike kako bi se dijalog probio“, rekla je Kendrick.
Naglasak na „sveprisutan, glasan zvuk“ u modernoj produkciji dodatno otežava slušanje glasova. Jednostavno pojačavanje dijaloga nije rješenje jer bi se dobio izobličen zvuk. Potreban je kontrast kako bi uho dobilo osjećaj prostornosti.
Dodatan utjecaj ima i način na koji gledamo filmove. Tanki zvučnici ugrađeni u elegantne moderne televizore jednostavno se ne mogu mjeriti s moćnim zvučnim sistemima u kinima. S obzirom na sve navedeno, ne čudi što se mnogi muče da razumiju šta se događa na ekranu. Čini se da se ta situacija neće skoro promijeniti, pa nam možda ne preostaje ništa drugo nego da prihvatimo titlove kao standard.