Predsjednik njemačkog sindikata industrije i metalurgije (IG Metall) Jörg Hofmann zajedno s čelnicom parlamentarne stranke Ljevica (Die Linke) Katjom Kipping predlažu u procesu donošenja digitalne strategije Njemačke uvođenje četverodnevne radne sedmice, odnosno 30-satne radne sedmice kao puno radno vrijeme i punu plaću. Kažu da je sadašnji model – star decenijama i utemeljen na tome da muškarac radi puno radno vrijeme, a žena se brine o kući i djeci – pregazilo vrijeme i da više nema nikakve veze s realnim životom.
U modernom društvu trebamo više vremena za njegu svojih roditelja i drugih starijih osoba, za brigu o djeci, više vremena za kulturu, rekreaciju..., obrazlažu Kipping i Hofmann. A ovih dana Nijemci kreću i s eksperimentom temeljnog ličnig dohotka – više od 100 ljudi dobivat će 1.200 eura mjesečno kao poklon, ne moraju ništa raditi, i tako tri godine – cilj je vidjeti hoće li i dalje ostati motivirani za neki posao iako imaju pokrivene osnovne životne troškove.
U nekim zemljama već postoji skraćena radna sedmica, a i u Njemačkoj su se još 90-ih smanjivali radni sati. Mašinobravari su u Njemačkoj već, istina dobrovoljno, imali 28 sati rada sedmično uz niža primanja, a i u drugim zemljama Evrope postoje eksperimenti sa smanjivanjem radnog vremena. Taj argument će zasigurno postati odlučujući idućih godina, pogotovo s dolaskom mladih generacija koje će sve više raditi “na daljinu” i koje žele drugačije uskladiti rad i privatni život (work-life balance).
Zapravo smanjuje se i broj radnih sati, kako bi što više ljudi moglo raditi. Raditi manje po čovjeku, da bi više ljudi radilo. Uostalom već se od 1995. godine broj radnih sati počeo smanjivati. U Njemačkoj je 1995. bilo 1.528 radnih sati godišnje, a 2015. je broj radnih sati godišnje smanjen na 1.371 sat. U Španiji je smanjen s 1.755 sati na 1.691 sat, a u Francuskoj s 1.605 sati na 1.482 sata. I u Italiji je broj godišnjih radnih sati smanjen, i to sa 1.856 na 1.725, no u Italiji radi se 354 sata više nego u Njemačkoj i 243 sata više nego u Francuskoj gdje je krajem devedesetih uveden 35-satna radna sedmica.
Kada je 2017. došao na vlast, Emmanuel Macron okomio se na 35-satnu radnu sedmicu i htio je ukinuti, ali ta radna satnica ušla je preduboko u srž života da ju je gotovo nemoguće izmijeniti. Istina, ima privatnih firmi koje se ne pridržavaju te satnice i bez obzira na to što francuska država godišnje izdvaja oko 12 milijardi eura za one firme koje su uvele 35-satnu radnu sedmicu.
Iako italijanski zakon dopušta i 48-satnu radnu sedmicu, gotovo nigdje nije duža od 40 sati, a uglavnom je 36-satna radna sedmica. Slično je i u Španiji, Velikoj Britaniji itd., ali će se i na nivou Evropske unije trebati mijenjati zakoni o radu. U Nizozemskoj već postoji četverodnevna radna sedmica sa oko 29 radnih sati sedmično, dok se u Norveškoj radi 33 sata sedmično te se ima 21 dan plaćenog odmora. U Danskoj se radi 33 sata sedmično, a u gradskim uredima u Kopenhagenu uvedena je 30-satna radna sedmica. U Belgiji se radi 35 sati sedmično.
U švedskom gradu Göteborgu, u domu za nemoćne, uveden je probni rad od šest sati dnevno. Zaposlenici su radili bolje jer su bili odmorni, ali je dom morao primiti na rad još 17 osoba, što je povećalo troškove za 1,3 miliona eura. Na kraju se odustalo od eksperimenta.
U Njemačkoj je 2003. uveden tzv. minirad ili rad s nepunim radnim vremenom za koji se ne dobije više od 450 eura mjesečno, ali firme koje ga uvedu dobivaju porezne olakšice. Sada u Njemačkoj ima oko sedam miliona ljudi od 43 miliona zaposlenih koji tako rade.
Šef njemačkih sindikata metalurških radnika Hofmann u razgovoru za Süddeutsche Zeitung kaže da nije zbog koronavirusa potaknuta promjena satnice, već su do toga dovele strukturne promjene u automobilskoj industriji. Idućih godina bit će sve manje posla za ljude u proizvodnji automobila, pogotovo automobila na električni pogon, pa Hofmann želi da se radi kraće, ali da radi što više osoba.
Digitalizacija smanjuje potrebu za ljudskom radnom snagom, ali se povećava učinak onih koji rade kraće, pa društvo ipak postaje bogatije. Drži se da ne dođe li do promjena u tome pravcu mogu nastati još veće društvene razlike između onih koji rade i imaju visoke plaće i nezaposlenih. No, promjena radne satnice neizbježno će donijeti i druge promjene, pa čak i uvođenje temeljne plaće, plaćeni nerad.
