Ovaj kišni 7. oktobar donekle podsjeća na 4. maj prije puno godina. Doduše tog davnog maja kiša nije padala, ali je slično kao i danas oko 13 sati, tada par sati kasnije, u sekundi nevjerovatne vijesti sve stalo.
Dah se se zaustavio na trenutak, nevjerica, šok, surova istina pa bol koja para utrobu. I ljudi su danas, kao i tada, zaplakali za čovjekom kojeg mnogi nikada uživo nisu vidjeli, nisu ga dodirnuli, a voljeli su ga.
Pjevač, legenda, ljudska gromada
Umro je Halid Bešlić. Pjevač, legenda, ljudska gromada. A za svoje najbliže voljeni muž, otac, dedo, brat.
Mislili smo da će uvijek biti tu, da će živjeti zauvijek. Pa i kada su mediji prvo stidljivo (ne vjerujući ni sami šta objavljuju) nagovještavali da nije dobro, da je situacija teška, pa onda i kada je zvanično objavljeno da je bolest teška - svi su se nadali čudu. Jer, svi mogu otići ali ne i Halid. On jednostavno ne može umrijeti.
U trenutku spoznaje da je Halid umro ista tuga nadvila se nad Sarajevom, kao i nad njegovom Knežinom i Romanijom, kao i nad Banjom Lukom, Ljubuškim, Zagrebom, Beogradom, Bilećom, Dubrovnikom, Tešnjom, Ljubljanom…
Čak i oni koji u odlasku velikih vide Božju pravdu (jer svi ćemo kad-tad otići), večeras misle na Halida. Mnogo je je onih koji tuguju iz dubine duše, neki su mu proučili Fatihu, a neki zapalili svijeću…Večeras se u svakoj kući misli na Halida.
'Da jedno drugom bol stvaramo dana je premalo'
Halid je bio gromada, dobar i pošten čovjek. Halid je bio Tito.
Ako bi nešto bilo njegova ostavština onda je to dio pjesme koju je on tako divno pjevao, a Loša napisao:
"Malo je malo dana… Da jedno drugom bol stvaramo dana je premalo."