Istraživači razvijaju realnu verziju zraka koji privlače objekte (tzv. tractor beams), sa ciljem da neaktivne satelite izmjeste iz geostacionarne orbite i smanje rizik od budućih sudara. Za razliku od verzija iz naučne fantastike, ovi zraci koriste tehnologiju elektrostatičkog privlačenja kako bi pomjerili veliki svemirski otpad bez ikakvog fizičkog kontakta.
Ideja je nastala nakon katastrofalnog sudara satelita Iridium 33 i Kosmos 2251, kada je nastalo više od 1.800 fragmenata otpada. Profesor Hanspeter Schaub sa Univerziteta Colorado Boulder zamislio je sistem u kojem bi se mrtvi sateliti mogli pomjerati koristeći privlačnu silu između pozitivno i negativno naelektrisanih objekata.
Proces se zasniva na jednostavnoj fizici, ali zahtijeva vrhunsku tehnologiju. Servisna letjelica bi putem elektronskog topa „naelektrisala“ neaktivni satelit negativnim nabojem.
Sama letjelica bi zadržala pozitivan naboj, stvarajući elektrostatičku silu koja bi ih držala povezanim na udaljenosti do 30 metara. Ovo bi omogućilo letjelici da polako izvuče satelit u tzv. "grobljansku orbitu".
Pomjeranje bi trajalo više od mjesec dana, ali bi se na ovaj način potpuno izbjegli rizici fizičkog kontakta, lomljenja krhkih struktura i stvaranja dodatnih krhotina.
Glavna tehnička ograničenja su trenutna snaga elektronskih topova i ograničena jačina privlačne sile, zbog čega je cijeli proces spor i skup. Ipak, stručnjaci smatraju da je tehnologija izvodljiva i da predstavlja ogroman korak ka sigurnijem upravljanju orbitom.
Tim trenutno izvodi eksperimente u vakuumskom ECLIPS sistemu, a prototip bi mogao biti spreman za testiranje u svemiru u narednih deset godina, pod uslovom da se osigura potrebno finansiranje.