Uobičajeni Wi-Fi, tehnologija koja nam svakodnevno omogućava bežično povezivanje na internet, ima jednu osobinu koju većina ljudi ne primjećuje, radiotalasi koje emituju ruteri ne nestaju kada prođu kroz prostor, već stupaju u interakciju s osobama i predmetima u okolini. Jedno istraživanje pokazuje da se ta interakcija može iskoristiti na način koji predstavlja ozbiljan rizik za privatnost, čak i kada ljudi sa sobom ne nose telefon ili neki drugi pametni uređaj.
Svaki Wi-Fi ruter emituje radiotalase koji se šire prostorom i reflektuju od objekata na koje nailaze. Ta refleksija nosi informacije o obliku i kretanju tih objekata, slično kao svjetlost koju registruje kamera, samo što se umjesto svjetlosti koriste radiotalasi. Istraživači s Tehnološkog instituta u Karlsruheu (KIT) pokazali su da se bilježenjem tih signala i analizom načina na koji se mijenjaju u prisustvu ljudi može rekonstruisati slika okoline i osoba u njoj, bez ikakvog dodatnog senzora poput kamere.
U praksi to znači da jedan pasivni sistem koji „osluškuje“ Wi-Fi signal u okolini, bez slanja vlastitog signala ili povezivanja na mrežu, može identificirati osobe, čak i kada one nemaju nijedan uređaj kod sebe. To je bitno drugačije od dosadašnjih tehnologija praćenja, jer ne zahtijeva mobilni telefon, pametni sat ili bilo kakav aktivni uređaj.
Zamislite da prolazite pored kafića koji nudi „Free Wi-Fi“. Iako ne koristite tu mrežu i nemate telefon, vaša prisutnost utiče na način na koji se Wi-Fi talasi šire i reflektuju. Uz dovoljno preciznu analizu tih promjena, sistem može prepoznati da se neko pojavio i kreirati svojevrsnu „sliku“ te osobe. Ti obrasci signala mogu postati toliko detaljni da služe kao identifikacijski podaci.
To znači da Wi-Fi može biti iskorišten kao nevidljivi sistem nadzora, koji bilježi i prepoznaje ljude bez upotrebe klasičnih kamera i bez njihovog znanja. Takav sistem može se koristiti u različite svrhe, od praćenja kretanja ljudi u javnom prostoru do prepoznavanja identiteta, bez ikakvog traga da se nadzor uopće odvija.
Istraživači upozoravaju da je ovakav način prepoznavanja, zasnovan na analizi radiotalasa, potencijalna prijetnja privatnosti i slobodama pojedinaca. Ako svaki Wi-Fi signal u okruženju može služiti kao nevidljivi „senzor“, otvara se mogućnost da kompanije, države ili drugi akteri prate ljude bez njihove saglasnosti i bez jasnog pravnog okvira koji bi štitio osnovna prava.
Više se ne radi samo o tome da neko može vidjeti šta radite putem telefona ili kamere. Sada postoji mogućnost da prostorna analiza radiotalasa koristi informacije koje ne vidite i ne kontrolišete, ali koje su dovoljno specifične da omoguće praćenje ponašanja ili identiteta.
Naravno, nije svaki Wi-Fi signal sam po sebi aktivna prijetnja. Istraživanje koje je potaknulo ove zabrinutosti pokazuje da se određene metode mogu koristiti za rekonstrukciju slika i identifikaciju, ali to još uvijek nije standardna praksa u komercijalnim mrežama. Također, postoji aktivan naučni rad na načinima kako umanjiti ovakve sistemske rizike, kroz jačanje enkripcije, tehnike anonimizacije i druge zaštitne mehanizme.
Ipak, sama činjenica da tehnologija može pretvoriti Wi-Fi signal u sredstvo nadzora bez klasičnih uređaja, i to bez ikakvog vidljivog traga, postavlja ozbiljna pitanja o tome kakva pravila i mjere zaštite trebaju postojati kako bi se sačuvala privatnost ljudi u digitalno umreženom svijetu.
Ovakva otkrića otvaraju širu raspravu o tome kako društvo treba regulirati nove tehnologije. Ako Wi-Fi talasi, koji su postali svakodnevni dio naših života, mogu biti korišteni za nadzor bez znanja pojedinca, postavlja se pitanje:
- Da li pravni sistemi i propisi o privatnosti prate korak s tehnološkim razvojem?
- Da li sigurnosne standarde Wi-Fi protokola treba unaprijediti kako bi se spriječile zloupotrebe?
- Kako zaštititi pravo na privatnost u budućem digitalnom okruženju?
Ovo više nije samo tehničko pitanje, već pitanje prava i sloboda u svijetu u kojem signali koji nas okružuju mogu biti iskorišteni za praćenje bez našeg znanja.