Na čelu Kamernog teatra 55 u Sarajevu nedavno je došlo je do promjene. Vedrana Fajković novi je v. d. direktora ove kulturne institucije umjesto dosadašnjeg direktora Senada Alihodžića.
Fajković je već 15 godina član Kamernog teatra i radio je kao dramaturg. Veliki je njegov doprinos u brojnim projektima ove teatarske kuće. On je u intervjuu za Raport govorio o tome kakve promjene donosi, o iščekivanoj predstavi "Blank", umjetnosti...
Ne bi bilo mudro...
Kakve promjene u Kamernom teatru 55 se mogu očekivati Vašim dolaskom na čelo ove kuće?
Obzirom da sam na poziciji vršioca dužnosti direktora, koja je i zamišljena kao 'prelazna funkcija', dok se ne završe zakonske procedure oko raspisivanja konkursa za direktora Kamernog teatra 55, promjena, onih koje novo rukovodstvo uvijek nosi sa sobom, i neće biti tom nekom, bombastičnom, smislu. Moj cilj je, kao i uvijek, da teatar nastavi normalno funkcionirati, da svi nesmetano možemo da se bavimo ovim najljepšim poslom na ovoj blago iščašenoj planeti, a to je - umjetnost. Problema ima dovoljno i sa strane, da stvarno smatram da ne bi bilo ni mudro ni dobro sad krenuti sa nekim velikim potezima i razmahivanje idejama. Imat će ko time da se bavi. Ono što mene interesuje je da uspijemo ostvariti projekte koji su već dogovoreni i započeti kako teatar ne bi stagnirao i gubio svoj inače dobar glas.
Krenulo je s pripremom nove predstave „Blank“.
„Blank“ je mnogo više od predstave, barem se meni tako čini. Nama koji smo direktno uključeni u proces nastanka, a to smo svi mi, od autorske ekipe, glumaca, pa do tehničkog sektora, „Blank“ se polako pretvara u nešto mnogo veće i šire. Postaje misija. Što više razgovaramo o svemu, što više analiziramo, istražujemo, propitujemo, kreiramo i predlažemo, shvatamo da će nas ovaj projekt odvesti negdje mnogo dalje i dublje nego smo na prvu očekivali. Jer, iako je napisan u prvom licu jednine i, dok ga čitam, uvijek u mislima čujem Feđu kao naratora, shvatio sam, pardon, shvatili smo – da je „Blank“ mnogo više od toga. To je glas, ne jedne, nego mnogih generacija. I onih predratnih, ratnih i post-ratnih. Glas starih i mladih. Glas onih koji su gradili svijet, kojima je svijet srušen, i oni na kojima taj svijet ostaje. To je priča koja je ispisana u mnogima od nas, na razne načine, a da je prečesto nismo bili ni svjesni, ili smo je, obamrli od konstantnog rvanja sa životom, potisnuli negdje duboko, uplašeni istine sa kojom treba da se suočimo. Kao što je roman izazvao svojevrsnu lavinu u regionu, isto tako se nadamo da će i predstava, jednako hrabro i beskompromisno progovoriti o „Blanku“ u nama, ovdje i sad.
Predstavu režira Kokan Mladenović, čovjek koji je u Kamernom teatru 55 napravio već dvije veoma značajne predstave, od kojih je jedna, „Sjećaš li se Doli Bel“ u veoma kratkom periodu postala najnagrađivanija predstava našeg teatra. Feđa je za predstavu napravio kompletan album muzike i ti songovi, uz još štošta, će biti izvođeni uživo na sceni s Feđom kao frontmenom.
Glumačka podjela je impozantna, kako brojčano, tako i, i to s ponosom kažem, talentom. U predstavi će igrati: Maja Izetbegović, Dina Mušanović, Elma Juković, Merima Ovčina, Anja Kraljević, Nadine Mičić, Feđa Štukan, Amar Selimović, Boris Ler, Sabit Sejdinović, Davor Golubović, Enes Kozličić, Senad Alihodžić, Aldin Omerović, Alen Muratović i Sin Kurt.
Najveći mali teatar na svijetu
Gdje je mjesto Kamernog teatra na pozorišnoj mapi BiH i regiona?
Ja uvijek volim reći za nas da smo najveći mali teatar na svijetu. Kad hoću da budem skroman, onda kažem – u regionu. A kad me ruže da se foliram, onda kažem da smo najbolji Kamerni u našoj ulici. Ali, šalu na stranu, Kamerni teatar 55 je u zadnjih nekoliko godina postao reprezentno teatarsko ime, zahvaljujući odličnom prijemu naših predstava kod regionalne publike, ali i zahvaljujući pojačanom pristustvu na festivalima s kojih smo najčešće dolazili ovjenčani prestižnim nagradama. Dobre predstave, jak i veoma talentiran glumački ansambl koji je regionalno poznat, itekako su, ako mogu tako da se izrazim, recept za uspjeh. Ono čime se ponosim, od prvog dana od kada sam ušao u teatar, je beskrompromisnost ka kvalitetu koja se nikada nije dovodila u pitanje. I to se prepoznaje. Kamerni teatar 55 se može pohvaliti maksimalno posvećenim i profesionalnim ansamblom, tehnikom i administracijom koja, bez obzira na mnoge izazove, a izazova ima i više nego je pristojno pričati o njima, daje sve od sebe da se, bilo u matičnoj kući, bilo u gostima, pokaže u najboljem svjetlu. I to se osjeti. Ako postoji neko mjerilo pozicije nekog teatra na pozorišnoj mapi BiH i regiona onda su to, pretpostavljam, pozivi na gostovanja, na festivale i teatarske revije. A mi smo, nažalost, u situaciji da mnoge moramo odbiti, ne zato jer ne želimo ići, već zato jer naprosto godina ima premalo dana da ispoštujemo sve datume.
Kako se u današnjoj BiH baviti kulturom?
Kao i bilo kojom umjetnošću, pretpostavljam. Teško. Uz mnogo neobjašnjive ljubavi i strasti, pregršt razumijevanja, obzira i spremnosti na raznorazne dogovorne kompromise, obilje organizacione gimnastike i spremnosti na borbu s vjetrenjačama. Na klizavom terenu. Dakle, jednom riječju – zanimljivo. Teatar u BiH je u jednoj dosta, mada to ponekad zvuči i kao floskula, nezavidnoj situaciji. Stalna finansijska neizvjesnost, stalna nemogućnost zapošljavanja novih kadrova, marginalizacija od strane onih koji bi trebali da vode računa o tome, nemar pojedinaca i apatija većine stvaraju jednu poprilično mučaljivu atmosferu u kojoj je, s jedne strane, teško raditi onako kako se to od nas očekuje, a s druge strane, veoma je inspirativna, jer nam u ruke daje obilje materijala za 'upiranje prstom'. Jer, ko će, ako nećemo mi?
Svi za jednog i jedan za sve
Na koncu postoji li konkurencija među pozorišnim kućama u Sarajevu?
Naravno, ali ona lijepa i pozitivna. Sarajevski teatri su u zadnjih nekoliko godina napravili ogromne korake naprijed u smislu organizacije rada, dobrih repertoarnih politika i promišljanja, promocije teatra u zemlji i van nje, da je to tema samo za sebe. Ono što je prelijepo u svemu tome, i što me istinski raduje, je što svi zajedno radimo na tome. Svako u svojoj 'kući', ali i svi zajedno. Svi za jednog i jedan za sve, ali bukvalno. Jedino u čemu se 'takmičimo' jeste da pravimo što bolje predstave, da smo što reprezentniji. Prelijep je osjećaj kada znaš da, ako imaš neki problem, tehničke ili umjetničke prirode, uvijek postoje ljudi na koje se možeš osloniti i koji su uvijek spremni nesebično priskočiti u pomoć jedni drugima. To je ona lijepa strana medalje koja itekako nosi prevagu nad svim nedaćama i izazovima one druge strane. Umjetnost oplemenjuje, i kao takva itekako nam je važna. Da nas utješi, upozori, napomene, nauči, podstakne, nasmije i uozbilji. Zato se osjećam privilegovan jer imam priliku baviti se njome.