Moda se krenula baviti ne-odjećom oko 1960-ih, iako su tada brendovi sasvim sramežljivo ulazili u kategorije izvan luksuzne odjeće. No, u dekadi kasnije, krenuli su s potpisivanjem finih automobila, a do kraja 1980-ih krenuo je biznis s namještajem, prvi u tome bio je Fendi. Nakon toga, uslijedile su linije 'Casa' Versacea 1992., Armanija 2000. i Missonija 2004., čime je otvoren novi sektor.
Danas su se brendovi proširili na sve zamislive kategorije: kućni fitness, luksuzne apartmane, lječilišta, restorane, muzeje, kozmetiku, pa i igre poput boćanja ili backgammona, vozove, posuđe, tehničke dodatke, pribor za pisanje… Nedavno je kuća Celine kreirala pilates reformer i daske za surfanje, Louis Vuitton potpisuje stolove za ping pong, Balenciaga u svojoj lifestyle ponudi prodaje brendirane sapune, Gucci nudi tapete i kockice, Hermès lampe, taburee, sanjke i setove za piknik.
Svi ovi brendovi zapravo su dio velikih grupacija, koje ulažu kapital u razne sektore, kako bi ga zaštitili, ojačali i proširili. Veličina tih ulaganja je znatna, a s vremenom se samo dio njih odnosi na tekstil u strogom smislu riječi, dok se mnogo veći iznosi ulažu u druga područja: uglavnom u ugostiteljstvo, nekretnine i luksuzne restorane. Time zapravo moda ostaje temeljna djelatnost, ali okružena mnogim drugim granama koje gotovo zauzimaju primarno mjesto. No, čini se da se taj mehanizam sada ubrzava.
Vijesti o akvizicijama i ulaganjima velikih mega-grupa iz prošle godine samo posredno se odnose na modu. Najistaknutiji je slučaj Françoisa Pinaulta, vlasnika Keringa, koji je potrošio sedam milijardi dolara na kupovinu holivudske agencije CAA.
U sektoru zabave, LVMH je pokrenuo pothvat posvećen kinu i televiziji s firmom 22 Montaigne Entertainment, dok je Saint Laurent u Keringu osnovao produkcijski studio.
Kering je nedavno potrošio više od milijardu eura na kupnju zgrade u Monte Napoleoneu u Milanu, što je dio utrke za nekretninama u kojoj sudjeluju gotovo svi veliki igrači u industriji: Prada je kupila zgradu na 5. aveniji, Dolce & Gabbana postali su vlasnici Excelsiora u Portofinu te će otvoriti resort u Marbelli, dok je LVMH u nekoliko mjeseci kupio najmanje četiri zgrade u Parizu, uključujući dvije na Champs-Elyséesu. Te su akvizicije uglavnom usmjerene na širenje ugostiteljskog poslovanja, kao u slučaju Diora, koji ima šest restorana u Parizu, Saint Tropezu i većim azijskim metropolama, kao i nekoliko wellness centara.
Međutim, sada su ove aktivnosti poprimile veće razmjere s partnerstvom sa željezničkim divom Alcorom radi oživljavanja brenda Orient-Express.
Glad za kapitalom proširila se na još aktivnosti, pa je tako LVMH kupio historijski bistro Chez L'Ami Louis u Parizu. Iako to nije megastrateški potez koji su mnogi očekivali, ovo ulaganje je slično onome što je grupa Prada učinila s Marchesijem u Milanu. Kao da se takmiče i međusobno, poput djece koja prepisuju jedna od drugih, no zapravo je to slična financijska, vrlo lukrativna računica poslovanja i gomilanja, koncentriranja kapitala.
Prvi je u hotelijerstvo ušao brend Versace i to 2000. godine s Palazzo Versace Queensland u Australiji, prvim u nizu hotela čije je posljednje otvorenje bilo ove godine u Macau. Drugi sličan model dao je Giorgio Armani, koji već 14 godina ulaže u hotele na Bliskom istoku i luksuzne rezidencije u Miamiju i Dubaiju, gdje brend zauzima pet katova Burj Khalife, uključujući biblioteke, slastičarne, pa čak i cvjećare.
Prema Fortune Business Insights, veličina globalnog tržišta luksuznih hotela procijenjena je na 130 milijardi eura 2023. godine, a predviđa se rast na oko 143 milijardi eura 2024. te na oko 344 milijardi eura do 2032. Ukratko, ovo su ekstremno profitabilni poslovi.
Međutim, s obzirom na to da pravi novac brojnih brendova i industrijskih grupacija često nema mnogo veze sa samom odjećom, jer poznato je da torbe, parfemi i kozmetički proizvodi predstavljaju glavni prihod brendova koji prodaju relativno malo konfekcije, logično je da je sve 'glasnije' određeno nepovjerenje u modni biznis. Tako da se zapravo sve vrti oko potrage za drugim i višim maržama u industrijama kao što su filmska i televizijska produkcija, nekretnine, turizam i ugostiteljstvo, željeznički saobraćaj…
Velike kompanije znaju što rade jer zasićenost tržišta, rastuće cijene i homogenizacija proizvoda koji postaju sve sličniji, tjeraju potrošače da otkrivaju neke nove definicije luksuza, čineći odjeću sve manje profitabilnim poslom.
Tome u prilog idu i nove poslovne odluke u smjeru akvizicija satova i luksuznog nakita. Porodica Arnault kupila je dionice u Richemontu i prodala one u Birkenstocku za 756 miliona dolara te preuzela marku satova L'Epee 1839 zajedno s cijelom matičnom firmom Swiza. Time se pridružuje Chanelu i Hermèsu u upravnom odboru Watches & Wonders.
Ne trebamo se iznenaditi ako jednog dana saznamo za akvizicije aviokompanija i televizijskih stanica, kao i za razvoj nekretnina ili, ako su glasine o sljedećoj akviziciji De Beersa tačne, ulazak u rudarsko područje. Ako se roba ne prodaje, proširite definiciju – moda je sve što ima logotip.
