Sjeverna Amerika možda još uvijek podrhtava od naknadnih potresa dva velika zemljotresa koja su pogodila kontinent prije više od jednog stoljeća, prema novom istraživanju.
Ako su statistički zaključci koje su naučnici izveli tačni, onda to znači da su neki današnji potresi pokrenuti još 1800-ih, nakon nekih od najsnažnijih potresa u zabilježenoj historiji kontinenta.
Zapravo, autori studije procjenjuju da su oko 23 do 30 posto seizmičkih šokova doživjelih u seizmičkoj zoni Novog Madrida između 1980. i 2016. godine bili naknadni potresi četiri velika potresa koja su pogodila to područje 1811. i 1812., sa magnitudom između 7,2 i 8.
Štaviše, još jedan veliki potres, magnitude od 6,7 do 7,3, koji je pogodio Charleston u Južnoj Karolini 1886. godine, mogao bi objasniti do 72 posto seizmičkih potresa doživljenih u regiji od tada.
Nalazi upućuju na mogućnost da se unutar geološki stabilnih područja kontinenata, gdje nema mnogo tektonske aktivnosti, neki naknadni potresi mogu nastaviti bez prekida decenijama ili čak stoljećima, iako je potrebno mnogo više istraživanja prije nego što se ta kontroverzna ideja može potvrditi.
"Neki naučnici pretpostavljaju da je savremena seizmičnost u dijelovima stabilne Sjeverne Amerike naknadni potresi, a drugi naučnici misle da je to uglavnom pozadinska seizmičnost", kaže geonaučnik Yuxuan Chen sa Univerziteta Wuhan u Kini.
Koristeći drugačiju statističku metodu od prethodnih istraživača, Chen je zajedno sa geologom Mian Liuom sa Univerziteta Missouri analizirao tri najveća zemljotresa u historiji Sjeverne Amerike.
Jedan se dogodio 1663. u kanadskom jugoistočnom Kvebeku. Još jedan potres pogodio je na granici Missouri-Kentuckyja počevši od 1811. A posljednji potres pogodio je Južnu Karolinu 1886. godine.
Sva tri ova područja su uvučena u unutrašnjost kontinenta, daleko od granica tektonskih ploča, a ipak i dalje doživljavaju nakupine suvremenih potresa.
Modelirajući seizmičko talasanje koje bi proizašlo iz tri najveća historijska potresa, Chen i Liu su mapirali epicentre od oko 250 kilometara. Zatim su pogledali zemljotrese koji su se dogodili u blizini ovih epicentra u narednim decenijama, uključujući jasne udare jačine iznad 2,5, piše Science Alert.
Da bi shvatili kako su ovi stariji i noviji potresi povezani, istraživači su na svoje podatke primijenili metodu 'najbližeg susjeda'.
Prema ovoj statističkoj metodi, ako su zemljotresi preblizu u prostoru, vremenu i magnitudi da bi se smatrali nezavisnim pozadinskim događajima, onda se pretpostavlja da je jedan izazvao drugi.
Ovisno o veličini i lokaciji glavnog šoka u Novom Madridu, koji je donekle neizvjestan, Chen i Liu procjenjuju između 10 i 65 posto savremenih potresa u regiji vjerovatno naknadni potresi, iako je stvarnost vjerovatno pri dnu te procjene.
Slični rezultati su pronađeni za Sjevernu Karolinu, ali u Quebecu su autori pronašli pretežno pozadinsku seizmičnost.
To ukazuje da su naknadni potresi potresa u Quebecu, koji su imali magnitudu od 6,5 do 7,5, nestali.
"Mješavina dugotrajnih naknadnih potresa i pozadinske seizmičnosti mogla bi biti uobičajena na stabilnim kontinentima", kažu Chen i Liu.
Dva istraživača smatraju da bi dugo opuštanje nakon seizmičkog stresa stabilnih kontinenata moglo "doprinijeti dugim sekvencama naknadnih potresa".
Na kraju, oni misle da je debata o tome da li su savremeni potresi u Sjevernoj Americi buka u pozadini ili naknadni potresi previše pojednostavljena; objašnjenja se ne moraju međusobno isključivati.
"To je neka mješavina“, tvrdi Chen.
Susan Hough, geofizičarka iz Geološkog zavoda Sjedinjenih Država koja nije bila uključena u trenutno istraživanje, kaže da je moguće da očigledni naknadni potresi varaju.
"U nekim aspektima, zemljotresi izgledaju kao naknadni potresi ako pogledate prostornu distribuciju, ali zemljotresi bi mogli biti čvrsto grupirani iz nekoliko razloga", objašnjava Hough.
"Jedna je da su to naknadni potresi, ali također možete imati proces puzanja koji nije dio procesa naknadnih potresa. Još uvijek je otvoreno pitanje šta tačno njihovi rezultati znače."
Burna debata se nastavlja.
