Novo istraživanje sugerira da bi Sunčevo magnetsko polje, odgovorno za solarne oluje i polarne svjetlosti na Zemlji, moglo potjecati bliže površini nego što se dosad vjerovalo. Ta studija, uspoređujući nove teorijske modele s podacima iz svemirske letjelice SOHO, ukazuje na oblike polja unutar gornjih 5 posto vanjskog sloja sunca, oko 32.000 kilometara duboko, izazivajući dugogodišnje uvjerenje da ono nastaje puno dublje.
Razumijevanje toga može poboljšati prognoze solarnih oluja, štiteći električne mreže, radio komunikacije i satelite od njihovih posljedica. Zvijezde stvaraju magnetska polja kroz kretanje vrućih plinova, a Sunčevo fluktuirajuće polje stvara sunčeve pjege i sunčeve baklje, oslobađajući nabijene čestice u svemir.
Gdje nastaju magnetska polja na Suncu?
Gornjih 5 do 10 posto sunca je područje gdje su vjetrovi savršeni za stvaranje obilnih magnetskih polja kroz fascinantan astrofizički proces, objasnio je Geoffrey Vasil, glavni autor spomenutog istraživanja objavljenog u časopisu Nature i primijenjeni matematičar na Univerzitetu u Edinburghu. To uključuje rotacijski tok ioniziranih plinova ili plazme unutar Sunca.
Tačni mehanizmi solarnog dinama, koji stvara sunčevo magnetsko polje, zasad ostaju neriješeni, ali naučnici vjeruju da su ti tokovi plazme ključni.
Kada bi plazma koja čini Sunce bila potpuno nepomična, znamo da bi Sunčevo magnetsko polje s vremenom oslabilo i ubrzo ne bi bilo sunčevih pjega ili drugih solarnih aktivnosti. Međutim, plazma na Suncu se kreće okolo, i to kretanje može regenerirati i održavati sunčevo magnetsko polje, pojašnjava Daniel Lecoanet, koautor studije i teorijski fizičar sa Univerziteta Northwestern.
Divovski magnetski sat
Sunčevo magnetsko polje slijedi poseban ciklus, sa sunčevim pjegama koje se pojavljuju i nestaju svakih 11 godina, čineći Sunce "divovskim magnetskim satom", podsjeća Vasil. Uprkos napretku u razumijevanju, potpuna priča o tom procesu znanstvenicima zasad ostaje nedokučiva.
Složeno međusobno djelovanje fluida (u ovom slučaju, solarne plazme) u konačnici pokreće dinamo, ali još ne možemo objasniti detalje, kaže Vasil.
Galileova opažanja sunčevih pjega iz 1612. godine i identifikacija njihove magnetske prirode Georgea Halea početkom 20. stoljeća postavila su temelje za današnja istraživanja. A mi još uvijek češkamo glave o tim dosadnim sunčevim pjegama, primijetio je Vasil.
Nedavna solarna oluja izazvala je živopisnu auroru, ali je poštedjela Zemljinu tehnologiju. Povremeno, grupa sunčevih pjega eksplodira i lansira milijardu tona vrućih nabijenih čestica prema Zemlji, kao što se dogodilo prošle sedmice, rekao je Vasil.
Međutim, ekstremno jaka sunčeva oluja poput Carringtonovog događaja iz 1859. godine, mogla bi prouzročiti katastrofalnu štetu.
Možete zamisliti magnetska polja kao gumene vrpce. Kretanja u blizini površine sunca mogu rastegnuti gumene vrpce dok ne puknu. Puknuto magnetsko polje zatim može lansirati materijal prema van u svemir u onome što se naziva solarnom olujom. Ako nemamo sreće, te oluje mogu biti lansirane prema Zemlji i mogu uzrokovati značajnu štetu našim satelitima i električnoj mreži, dodao je na kraju Lecoanet.
