Historijske veze između Kine i Tajvana duboko su ukorijenjene u nekoliko milenijuma zajedničke prošlosti, ali su tokom 20. i 21. vijeka postale predmet političkih nesuglasica, konflikata i međunarodnih tenzija.
Od vremena dinastije Han do današnjih političkih sporova o suverenitetu, odnos Kine i Tajvana oblikovao je veliki broj faktora, uključujući kulturne, ekonomske i političke aspekte, a naročito tokom perioda od kraja 19. vijeka do današnjih dana.
Rani historijski kontekst
Veze između Kine i Tajvana započele su još u starom vijeku. Kineski historijski izvori ukazuju na to da je Kina već tokom dinastije Han (206. pr. Kr. – 220. n.e.) uspostavila prve kontakte s Tajvanom, premda tada ostrvo nije bilo potpuno pod njenom kontrolom. U to doba, kineski trgovci i migranti počeli su da dolaze na Tajvan, dok su se i kineske dinastije interesovale za širenje svog teritorijalnog uticaja na ovo ostrvo.
U 16. i 17. vijeku, posebno tokom dinastije Ming (1368–1644), došlo je do povećane migracije Kineza na Tajvan, a za vrijeme dinastije Qing (1644–1912) ostrvo je postalo dio kineskog carstva. Tokom tog perioda, Kina je polako uspostavljala administrativnu i političku kontrolu nad Tajvanom, iako se taj proces odvijao postepeno.
Japanska okupacija Tajvana (1895–1945)
Jedan od ključnih trenutaka u istoriji odnosa između Kine i Tajvana dogodio se 1895. godine, kada je Kina izgubila Prvi kinesko-japanski rat. U okviru Shimonosekijskog ugovora, Kina je bila prisiljena da ustupi Tajvan Japanu. Tokom japanske okupacije, koja je trajala do kraja Drugog svjetskog rata, Tajvan je doživio značajne promjene. Japan je modernizirao infrastrukturu, izgradivši ceste, pruge, te unaprijedivši obrazovni i zdravstveni sistem, ali su Tajvanci podnijeli i teška iskušenja pod japanskom okupacijom, uključujući represiju i pokušaje asimilacije u japansku kulturu.
Za vrijeme japanske okupacije, Tajvan je postao ekonomski razvijeniji nego mnogi drugi dijelovi Kine, ali je u isto vrijeme predstavljao polje otpora među lokalnim stanovništvom, koje se protivilo japanskoj vlasti. Ova okupacija ostavila je trajne kulturne i političke posljedice na Tajvan, čiji su stanovnici kroz generacije razvijali vlastiti identitet, koji će kasnije biti ključan za razvoj političkog entiteta Tajvana.
Povratak pod kinesku kontrolu nakon 1945. godine
Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. godine, Tajvan je vraćen pod kontrolu Kine, koja je tada bila pod vlasti Kineske Republike, čiji je lider bio Chiang Kai-shek. Kineska vlast je ponovno uspostavila svoju administraciju na Tajvanu, međutim, to je bilo samo kratkotrajno razdoblje stabilnosti. U 1949. godini, nakon što su komunisti pod vođstvom Mao Ce-tunga pobijedili u kineskom građanskom ratu, Nacionalistička stranka (Kuomintang) pobjegla je na Tajvan, a Kina je postala komunistička država pod kontrolom Narodne Republike Kine (NR Kina).
Nacionalisti pod Chiang Kai-shekom smatrali su Tajvan legitimnom vladom cijele Kine, dok je Kina pod Mao Ce-tungom smatrala da je Tajvan samo „pobunjeni dio“ zemlje koji treba biti ponovo pripojen. Ova podjela dovela je do političkog raskola, koji traje do danas.
Kineski građanski rat i podjela
Nakon završetka kineskog građanskog rata, Kina je bila podijeljena između dvije suprotstavljene vlasti: komunističke Narodne Republike Kine na kontinentu i Kineske Republike na Tajvanu, koja je nastavila da tvrdi da je njen režim legitimna vlada Kine. Komunistička partija Kine, koja je utemeljila Narodnu Republiku Kinu, nikada nije prihvatila postojanje Kineske Republike na Tajvanu i smatrala je da je otok samo privremeno izgubljen.
Ova podjela trajala je više od četiri decenije, sve dok početkom 1970-ih godina, pod pritiskom Hladnog rata, međunarodna zajednica nije počela da sve više priznaje Narodnu Republiku Kinu kao jedinu legitimnu vlast u Kini. To je kulminiralo 1971. godine kada je Kineska Narodna Republika postala članica Ujedinjenih nacija, dok je Tajvan izgubio to mjesto, što je označilo početak smanjenog međunarodnog priznanja Kineske Republike na Tajvanu.
Politika „Jedna Kina“
Politika "Jedna Kina", koju je usvojila Komunistička partija Kine, postavila je jasnu poziciju: Tajvan je neodvojiv dio Kine i neće biti priznat kao suverena država. Ova politika bila je osnova kineske vanjske politike i odnosa prema Tajvanu tokom ostatka 20. i početka 21. vijeka. S druge strane, Tajvan je nastavio da razvija vlastitu političku strukturu, postajući demokratska država sa višestranačkim sistemom, slobodnim izborima i nezavisnim pravnim sistemom.
Međutim, iako su vlasti u Tajvanu insistirale na svojoj političkoj autonomiji i demokratskim pravima, mnogi Tajvanci smatraju da imaju pravo na samoopredjeljenje, a brojni stanovnici, posebno mlađe generacije, odbijaju ideju ponovnog ujedinjenja s Kinom pod komunističkom vlašću.
Trenutne napetosti
U današnjem vremenu, političke napetosti između Kine i Tajvana i dalje traju. Kina, pod vođstvom Komunističke partije, stalno vrši pritisak na Tajvan, upozoravajući da neće tolerisati nikakvu nezavisnost Tajvana. Tajvanska administracija, koja se povremeno mijenja, koristi različite strategije kako bi balansirala odnose s Kinom i međunarodnim partnerima, naročito Sjedinjenim Američkim Državama, koje pružaju vojnu i političku podršku Tajvanu, iako ne priznaju njegovu nezavisnost.
U međuvremenu, sve više zemalja svijeta, zbog geopolitičkih interesa, donosi odluke o priznavanju Narodne Republike Kine, a mnoge su odlučile da prekinu diplomatske odnose s Tajvanom. U isto vrijeme, Tajvan nastoji očuvati svoje međunarodne veze i ne prestaje naglašavati svoj identitet kao demokratske države s vlastitim institucijama.
Historijske veze između Kine i Tajvana su izuzetno složene i duboko ukorijenjene u kulturi, politici i međunarodnim odnosima. Iako su se tokom prošlih vekova odnosile na dijeljenje teritorija pod kineskim imperijem, politička podjela koja je nastala nakon 1949. godine stvorila je trajnu napetost i sporove. Danas, pitanje statusa Tajvana ostaje ključni izazov za Kinu, Tajvan i međunarodnu zajednicu, te i dalje predstavlja potencijalnu prijetnju za stabilnost u regionu.