Prijestolje u ovoj zemlji, piše to svugdje gdje se može položiti ruka na zakletvu, ne može biti više jedno od drugoga. I trećega.
Sudska policija, čuli smo priznanje, nije smjela uhititi Milorada Dodika zbog straha od ozbiljnih incidenata.
Tu informaciju proslijedila je SIPA kojoj je na čelu još uvijek formalno, jer ga trenutno nema tko razriješiti, čovjek kojem ne pada na pamet uhititi svojeg predsjednika. EUFOR se, i to smo čuli, još uvijek ne želi miješati iako jača snage i vježba skokove iz helikoptera i brzo razmještanje.
Priprema terena
Bh vojska, koja se donedavno borila s miševima u kantinama, ma koliko se njezinim moćima hvalio vozač nevidljivih dronova, Zukan Helez, ne može ništa bez Predsjedništva. A trećina Predsjedništva, koje utroje sjedi za stolom za četvero s četiri vode i četiri soka, ne želi dići nišan na svoga predsjednika.
Federalnoj upravi policije, ma koliko se busao u kozmodiskom izliječena prsa Ramo Isak, ne smije se dati taj zadatak jer oko Dodika hodaju bolje opremljene entitetske kolege, a ''obična'' policija jedva se bori s redovnim aktivnostima. Nitko, trenutno, ništa ne može Dodiku i lisice će biti još jedno vrijeme okačene o klin.
Jasno je da se, iako to nismo čuli, teren priprema za najsigurniji i najbezbolniji - po društvo, ne po njegove ruke – način da se predsjednik Republike Srpske i SNSD-a, vladar svega u entitetu a u posljednje vrijeme, po uzoru na frižider Alekdandra Vučića, i glavno lice ekrana, privede pravdi jer se oteo kontroli.
Put bez povratka
Iako s pravom galami na neke pojave, prakse i nelogičnosti u Bosni i Hercegovini, Dodik se zaigrao i krenuo na put bez povratka. Na isti put krenula je i Bosna i Hercegovina kakvu smo do sada poznavali. Ako nije, ako će zemlja ostati ista nakon kaosa kojem kao da nitko ne želi pogledati u oči, onda neka nastavi tapkati u blatu svoje nemoći, a oni koji su se prevarili pa ostali u njoj, neka krenu u zemlje u kojima se mora na sud.
Građanima, o kojima više nitko ne govorim osim u pamfletima o dobročinstvima odmetnika i onih kojima odmetnici ne daju da kreiraju bolje uvjete za život, samo se govori da rata neće biti.
Ne spominje nitko više ni prosječne plaće, ni košarice u kojima je sve više mjesta, ni kamate ni kredite, ni nova radna mjesta. Ne spominju se ni novi zakoni kojima će se pojednostaviti puno toga a zaštititi još više prava niti se spominje borba protiv korupcije i velike ribe koje u svoje mreže love velike novce.
Plod tinjanja
Nisu odjednom problem novci za poplave koje nitko neće provjeriti iako se već šuška da se radi o reprizi 2014. godine kad je nestalo više od pola novčanih donacija. Ne spominju patrioti ni domoljubi ni kamenolome, ni solare koji jedu sve pred sobom ni tunele koji se ne buše na autocestama nego u džepovima.
Načitali smo se - barem oni koji moraju i koji znaju čitati jer smo zemlja s velikim brojem nepismenih ali to nismo popisivali na popisu kojeg ne pikamo - silnih reakcija, pametovanja i solucija o situaciju koju nazivaju novonastaloj.
No, ništa ovdje nije novonastalo. Ovo je plod tinjanja vječne vatre i krčkanja guste čorbe začinjene našom nesposobnošću, manjkom želje za jakom državom jer se slaba bolje pljačka i stranim intervencijama na koje smo, pa i Dodik, potpisima pristajali.
Na naplatu je došlo sve što smo htjeli i sve što nismo. Ovo drugo možda malo više. A nismo godinama htjeli sjesti i priznati jedni drugima da uživamo kad njih boli i da grabimo poene kad nas boli.
Prihvatiti realnost
I jedna i druga i treća strana, četvrtu poput one stolice nitko ne spominje samo povremeno opraši, uživala je kad drugi pate i na tome gradila svoju viziju zemlje i dizala sebe na veće prijestolje. A prijestolje u ovoj zemlji, piše to svugdje gdje se može položiti ruka na zakletvu, ne može biti više jedno od drugoga. I trećega.
Dodik, rekao je to jasno i glasno, ne želi graditi ovu zemlju. Dragan Čović, rekao je manje glasno i manje jasno, diže ruke od njega, govoreći, nedovoljno jasno i glasno kako bi Hrvati htjeli čuti, da je vrijeme da se sve tri stvari poslože tamo gdje im je mjesto i da se zatvore sva nezadovoljstva. A nije da ih nema.
Treća strana, koja se plašila sjene SDA i epiteta izdajnika, dobit će najteži zadatak. Prihvatiti realnost koju nisu htjeli čuti kad se pričalo o svemu što se sada zove novonastala situacija.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
