Iako su udari asteroida s globalnim posljedicama izuzetno rijetki, događaji poput eksplozije u Čeljabinsku 2013. godine ili povremena otkrića potencijalno opasnih objekata podsjećaju nas na stalnu opasnost koja vreba iz svemira. U slučaju da u budućnosti otkrijemo neizbježan sudar s velikim kozmičkim objektom, ostaje nam nekoliko opcija, od kojih bi gađanje nuklearnim projektilom radi skretanja s putanje bila vjerovatno posljednja opcija.
Ključni rizik takve misije bila bi fragmentacija asteroida nakon eksplozije. Umjesto da u jednom komadu skrene, veliki objekt bi se mogao raspasti u mnoštvo manjih, ali i dalje opasnih dijelova. Međutim, nedavni eksperimenti na CERN-ovom akceleratoru Super Proton Synchrotron (SPS) bacili su novo svjetlo na ovo pitanje i otkrili da bi nuklearni udar mogao biti poželjniji nego što se ranije mislilo.
Tim naučnika analizirao je kako se svemirsko kamenje ponaša pod ekstremnim energetskim opterećenjem. Rezultati sugerišu da su određeni materijali znatno otporniji nego što predviđaju trenutni modeli. Istraživači su izložili uzorak meteorita Campo del Cielo, bogatog željezom i niklom, intenzivnim impulsima protonskog snopa.
Cilj je bio reprodukovati uslove šoka i pritiska koji bi nastali pri nuklearnoj eksploziji. Umjesto katastrofalnog raspada, ovaj materijal je pokazao neočekivano samostabilizirajuće ponašanje i veću mogućnost apsorpcije energije udara. Ovi nalazi ukazuju na to da bi se za skretanje metalnih asteroida mogli koristiti snažniji udari bez rizika od nekontrolisanog raspadanja. Rad je objavljen u časopisu Nature Communications.
Dok laboratorijski testovi govore o čvrstoći materijala, svemirske misije pružaju uvid u samu strukturu asteroida. Dosadašnje misije NASA-e i japanske agencije JAXA pokazale su da su mnogi asteroidi zapravo rahle nakupine kamenja.
Poseban interes izaziva asteroid Apophis (nazvan po egipatskom bogu haosa Apopu), koji će 13. aprila 2029. proći izuzetno blizu Zemlje. To će biti jedinstvena prilika za astronome da posmatraju kako gravitacija utiče na integritet svemirskog tijela.
Kombinovanjem rezultata s akceleratora i posmatranja u realnom vremenu, čovječanstvo po prvi put dobija egzaktne podatke potrebne za planiranje misija koje bi u budućnosti mogle spriječiti globalnu katastrofu, a koje bi mogle uključivati i lansiranje nuklearnih glava prema "posjetiocima" iz svemira.