Naravno da postoji valika i suštinska razlika izmedju Zaratustre i Zaratustre.
Prvi (Zoroaster) je osnivač zoroastrizma, prvog monoteizma koji predhodi abrahamovskim religijama i daje im bitan sadržaj, to je onaj koji je moralnost stavio u središte smisla.
Ovaj drugi je čisti konstrukt, I to Nietzscheov, koji negira tradicionalni moral i govori o volji za moć, tačnije o volji da se ne bude veći od drugih već veći od sebe.
Etiologija nije isto što i teleologija
Naravno da je volja za moć sasvim nešto drugo od borbe za moć (power struggle).
A borba za moć je potpuno nešto drugo od egzistencijalne borbe. Borbe za preživljavanje. Borbe za goli život.
Verbalni egzibicionizam, povezan sa ego satisfakcijom, i bistre ljude pretvara u neshvaćene figure.
Čudno je, i po pravilu, da oni nakon svega svoj egzibicionizam brane kao da je istina, a ne čisti produkt ego satisfakcije.
Bitno je nama, a posebno svima onima na brdovitom Balkanu, znati da etiologija nije isto što i teleologija. Ova prva kopa po prošlosti i sopstvenu nemoć opravdava onim što su nam agresor, napadač, osvajač, ali i sam život, historija, te onaj nama sličan, uradili.
Ona misli da je važno to što su nam uradili, a ne ono što smo mi uradili od onoga što su nam uradili.
Ova druga, teleologija (ne govorimo o teologiji vec o teleologiji), je usmjerena ka cilju, ona kaže da prošlost nije važna već je važno kako je mi obrađujemo i šta radimo sebi sa njenim sadržajima (nekad zločinima).
Onaj prvi Zaratustra je govorio o borbi dobra i zla, a onaj drugi o svijetu sa one strane dobra i zla, te značaju borbe koja vodi cilju, a cilj je superčovjek koji je, ne drugog već sebe, savladao i sobom ovladao.
Borba za moć je samo sjena borba dobra i zla. Ona je u stvari banalna borba, proistekla iz slabosti ega i iz težnje da se ego zadovolji preovladavanjem i potčinjavanjem drugog kroz nametanje svojih vrijednosti i svojih pravila igre.
Borba za ego satisfakciju
Ona je prije svega psihološko-filozofski imaginarij, te često samo vidljivi eho unutrašnjih, individualnih (ali i kolektivnih) previranja.
Ovu borbu za moć pretežno vode "slabi", oni koje na taj način karakteriše (prezire) Nietzsche, oni zbog kojih je Nietzsche i napisao svog Zaratustru.
Ovo je borba za ego satisfakciju i marginalna je u odnosu na pravu, egzistencijalnu borbu, borbu za sopstveni život i živote nemoćnih koji su bili predmet čišćenja (zamisli etničkog!), eliminiranja i anhilacije.
Banaliziranje ahrimanskog principa zla, time što ćemo ga javno pretvoriti u jednog od aktera borbe za moć, odraz je verbalne egzibicije rođene kao nus-produkt unutrašnje prisile za postizanjem ego satisfakcije.
To može biti tolerirano ako se ova ego performansa odigrava u privatnom prostoru, ali je paglu ako se prezentira u javnom diskursu i tamo gdje joj nije mjesto.
Politički vjetar
Nije valjda da nam je pristigao neki novi politički vjetar, pun verbalne prašine, koji nas spremno udara u lice naizgled nježnom šakom, i to bez rukavice, dok tvrdi da miluje i ukazuje.
A sve sa banalnim ciljem da svoj ego zadovolji kroz namet (što je oblik borbe za moć). Zato nije naodmet naglasiti da nam stvarno treba teleologija, a ne subjektivna interpretacija etiološke boli koju nosi ovaj puk.
Ipak, podsjetimo se da onaj ko je danas u poziciji dobra, već sutra lako sklizne u maligno zlo.
Ne pričamo ovdje o nama ili njima, već o principu koji uvijek treba prepoznati a čija je genuine snaga razlog zašto onaj prvi Zaratustra svoje obznane prenese kroz ere i utka ih u ono na čemu predodžba svijeta i danas počiva u svom čistom idealu.