Kada govorimo o Srebrenici, govorimo o Bosni i Hercegovini. Genocid u Srebrenici nije bio historijski incident niti izolovani događaj. On predstavlja kulminaciju jedne politike koja je kroz genocid, etničko čišćenje, opsade gradova, logore, masovne zločine i sistematsko nasilje pokušala promijeniti demografsku i političku sliku Bosne i Hercegovine - kazala je u razgovoru za Fenu povodom 31. godišnjice genocida u Srebrenici redovna profesorica na Fakultetu političkih nauka Nermina Mujagić.
Mujagić podsjeća da je Sarajevo gotovo četiri godine živjelo pod opsadom – najdužom opsadom jednog glavnog grada u modernoj evropskoj historiji. Prijedor ostaje trajno vezan za logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. U Foči su počinjeni sistematski zločini, uključujući seksualno nasilje nad ženama koje je međunarodno pravosuđe posebno dokumentovalo. Višegrad nosi sjećanje na masovna ubistva civila i žive lomače. Mostar na razaranje zajedničkog života i rušenje Starog mosta. Ahmići na plansko ubijanje civila. Tuzla na stradanje mladih na Kapiji.
"Svako od tih mjesta svjedoči o različitim oblicima ubijanja, ali zajedno govore o karakteru rata u Bosni i Hercegovini. Srebrenica nije samo ispit našeg odnosa prema prošlosti. Ona je ispit naše političke i ljudske zrelosti. Od načina na koji govorimo o Srebrenici zavisi i način na koji ćemo govoriti o svim drugim mjestima ljudske patnje - istakla je.
Osvrnuvši se na Zakon o zabrani negiranja genocida, Mujagić je istakla da njegov značaj nije u broju podignutih optužnica ili presuda, nego u tome što je država konačno rekla da postoje činjenice koje nisu predmet političkog pregovaranja. Time je postavljena granica između slobode izražavanja i negiranja sudski utvrđenih činjenica.
" Međutim, pravo nikada nije dovoljno samo po sebi. Ono može sankcionisati određena ponašanja, ali ne može proizvesti empatiju, obrazovati mlade niti izgraditi kulturu sjećanja. Zato danas imamo paradoks da postoji pravna norma koja još nije u potpunosti postala društvena norma. Posebno je važno razumjeti da negiranje genocida nije posljedica nedostatka činjenica. Presude međunarodnih sudova, hiljade dokaza, svjedočenja i naučna istraživanja ostavljaju vrlo malo prostora za bilo kakvu dilemu. Negiranje je prije svega dio nacionalističkih politika koje odbijaju prihvatiti odgovornost za politike koje su dovele do najtežih zločina devedesetih godina - smatra Mujagić.
Govoreći o Rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, Mujagić navodi da ona nije utvrdila da je u Srebrenici počinjen genocid. To su mnogo ranije učinili međunarodni sudovi.
"Vrijednost Rezolucije je u tome što je kulturu sjećanja internacionalizirala. Jedanaesti juli više nije samo datum koji obilježava Bosna i Hercegovina, nego međunarodni dan sjećanja. Time je poslata jasna poruka da sjećanje na genocid nije pitanje samo jedne države ili jednog naroda, nego univerzalna civilizacijska obaveza. Ali, nijedan zakon ni rezolucija ne mogu sami izgraditi društvo. Za to su potrebni obrazovanje, odgovorne institucije i spremnost da prihvatimo činjenice, ma koliko one bile bolne - naglasila je profesorica Mujagić.
Ona je istakla da dok god smo sposobni da poštujemo svaku nevinu žrtvu, priznamo činjenice i odbacimo negiranje zločina, postoji nada da ćemo graditi društvo u kojem se takvi zločini više nikada neće ponoviti.
"Međutim, društvo u BiH je zakazalo. Još uvijek nemamo zajedničku kulturu sjećanja niti dovoljno razvijenu sposobnost da priznamo patnju nevinih žrtava. A upravo sposobnost da vidimo i poštujemo tuđu bol predstavlja jedan od temelja demokratske političke kulture. Demokratija ne počinje izborima. Demokratija počinje priznavanjem činjenica. Ako ne možemo postići minimalni društveni konsenzus o onome što su utvrdili međunarodni sudovi, teško možemo graditi društvo kohezije i međusobnog povjerenja - mišljenja je ona.
Govoreći o ulozi medija kad se govori o Srebrenici i drugim zločinima, Mujagić je kazala da živimo u vremenu hiperprodukcije informacija, društvenih mreža i stalne borbe za pažnju publike.
" U takvom okruženju postoji opasnost da i najveće ljudske tragedije postanu tek još jedna vijest u nizu - naglasila je profesorica na Fakultetu političkih nauka Nermina Mujagić.
Ona je istakla da su nam potrebne dokumentarne emisije, razgovori sa svjedocima, istraživačko novinarstvo i obrazovni sadržaji koji će pokazati da iza svake brojke stoji čovjek, jedna porodica i jedan prekinuti život.
"Mediji su svjedoci vremena i oblikuju kolektivno pamćenje. Ono o čemu izvještavaju, način na koji izvještavaju, ali i ono što prešute, sutra postaje dio našeg kolektivnog sjećanja. Zato odgovornost medija nije samo da izvijeste da je 11. juli obilježen u Potočarima. Njihova odgovornost je da objasne kontekst, daju glas preživjelima, približe mladim ljudima činjenice i spriječe da se kultura sjećanja svede na jedan dan u godini - podvukla je.
Odgovarajući na pitanje da li uz sve što se dešava postoji "opasnost" da postanemo ravnodušni prema ljudskoj patnji, Mujagić je potvrdila da je to moguće.
"Postoji opasnost da se naviknemo na ljudsku patnju. Ratovi se smjenjuju pred našim očima, slike stradanja postaju svakodnevica i vrlo brzo nestaju iz javnog prostora. Zato obilježavanje Srebrenice nije samo čin sjećanja. To je čin otpora ravnodušnosti. To je podsjećanje da nijedna ljudska tragedija ne smije postati nešto na šta ćemo se navići - zaključila je u razgovoru za Fenu profesorica na FPN-u Nermina Mujagić