Američke nevidljive podmornice u regiji ostaju potopljene i uglavnom netaknute. One mogu otkriti dio haosa iznad, ali se za komunikaciju oslanjaju na američke satelite. Podzapovjednici ne mogu izvještavati o svojim rezultatima niti primati zapovijedi.
SAD ima dvije glavne pomorske borbene grupe u regiji dok se napad odvija, standardno za mirnodopsko raspoređivanje. Prema Molanovom scenariju:
„Projektili za uništavanje nosača s istočne i južne obale Kine ispaljeni su na veće brodove u obje borbene grupe, uz pomoć manjih krstarećih projektila s obližnjih kineskih brodova i podmornica, te iz kineskih starih, ali ispravnih bombardera H-6, koji po ispaljivanju dva golema protubrodska krstareća projektila koje vuku u zrak ispod svojih krila.” Svi veliki brodovi su rastrgani, gore i tonu.
“Cijena ljudskog života je užasna”, piše Molan. Xi Jinping je prenio svoju poruku, iako se svijet još uvijek bori da uspostavi komunikaciju. Xijeva poruka Americi, je kako Molan kaže:
“Vi ste izvan zapadnog Pacifika i nećemo vam dopustiti da ponovno uspostavite svoje baze u Japanu, Južnoj Koreji ili čak Guamu. Od Japana do Australije i sve do Havaja, zapadni Pacifik sada je kineska sfera utjecaja.”
To je samo scenarij, ali je li vjerovatan? Molan tvrdi da se Amerikanci spremaju za krivi rat. On smatra da svi Washington čeka ograničeni kineski napad na Tajvan. I dok on kaže da je to moguće, to bi se dogodilo samo ako su kineski stratezi budale.
Ako Xi udari na Tajvan, njegove napadačke snage bile bi ranjive na udare iz SAD-a. Zašto bi prihvatio tu bol kad ima priliku u potpunosti istisnuti Ameriku s hemisfere i prisiliti je natrag u regiju istočno od Havaja?
Tada može mirno zauzeti Tajvan, vjerovatno bez upotrebe sile. I diktirati uvjete američkim saveznicima, uključujući Australiju, sada odsječenu od svog glavnog saveznika.
A Xi može uživati u priznanju historije kao vladara koji je okončao pola milenijuma zapadne dominacije na Pacifiku.
Ali je li Molanov scenarij vjerovatan? Ili je samo opsesivni bivši vojnik koji je previše vremena proveo sam na internetu i paranoičnom maštom?
Obratio sam se cijenjenom američkom strategu, Elbridgeu Colbyju, za smjernice. Colby je bio glavni autor Nacionalne odbrambene strategije SAD-a objavljene 2018. Sa svojeg mjesta u Pentagonu kao pomoćnik pomoćnika ministra odbrane za strategiju i razvoj snaga, bio je upućen u američke odbrambene sposobnosti i sve njihove tajne. I svo američko znanje o Kini.
Nakon čitanja Molanova scenarija, Colbyjeva presuda: “Vrlo je uvjerljivo. Molan očito zna o čemu govori. Rekao bih, ako ništa drugo, on možda podcjenjuje opseg i razmjere kineskog napada. Moguće je da će ići na uži udar, ali je također moguće da će biti i veći nego što on predlaže.”
Prema Molanovoj viziji, Australija bi dobila posebnu pažnju Pekinga. Jer ako se Washington odluči pokušati pregrupirati i uzvratiti udarac izvan nuklearnog rata, njegova najvjerovatnija baza operacija bila bi Australija, baš kao što je to bilo za generala Douglasa MacArthura 1942.
Dakle, u sklopu svog napada na SAD, Kina postavlja osam svojih podmornica na četiri kritične tačke širom australskog kontinenta. Oni ispaljuju krstareće rakete na avione zračnih snaga "koji se nalaze u kriminalno nezaštićenim bazama". Australske "male, ali lijepe zračne snage su uništene".
Zatim, kineske podmornice šalju samohodne, automatizirane morske mine kako bi zatvorile australske vojne luke. Flota je zarobljena dok ih ne riješi. itd.
"Izgledi za rat u zapadnom Pacifiku dovoljno su mračni za Sjedinjene Države, ali još su mračniji za Australiju, s našom odbrambenom snagom za jedan hitac, našom ogromnom ranjivošću" zbog ovisnosti o uvozu goriva, lijekova, gnojiva i mnogih drugih kritičnih zaliha.
Jim Molan dolazi iz australske političke desnice; Hugh White je još jedan strateg bivšeg ministra odbrane, ali dolazi s ljevice. Imaju vrlo različite poglede na svijet. Ali Molanova knjiga i Whiteov nedavni tromjesečni esej, Sleepwalk to war konvergiraju na dva temeljna elementa:
Prvo, Australija ne može pretpostaviti da će je SAD zaštititi od Kine. Čak i kad bi se htjelo. I, logično od prvog, drugi je - Australija mora planirati ostati sama. Kako kaže Molan, "oprezna Australija počela bi se pripremati prije 20 godina". Nismo. Trebamo plan B. Nemamo ga, piše Peter Hartcher za The Sydney Morning Herald.
