Godine 2009. kolosalna zvijezda, 25 puta masivnija od Sunca, doživjela je nevjerovatnu transformaciju. U početku je posvijetlila do sjaja koji je bio jednak svjetlosti miliona Sunaca, nagovještavajući nadolazeći spektakl supernove. Međutim, dogodilo se nešto neočekivano - umjesto eksplozije, zvijezda je nestala.
Astronomi, koji su koristili veliki binokularni teleskop (LBT), Hubble i svemirski teleskop Spitzer, ostali su zbunjeni jer nisu pronašli ništa na mjestu gdje je zvijezda, poznata kao N6946-BH1, nekoć sjala. To zagonetno nebesko tijelo sada je klasificirano kao neuspješna supernova, a "BH1" označava pretpostavku da je možda kolabirala u crnu rupu.
Sve donedavno, jedina poznata činjenica bila je kratkotrajno povećanje sjaja zvijezde praćeno njenim neobjašnjivim zatamnjenjem, izmičući nadzoru teleskopa. No, sada je svemirski teleskop James Webb (JWST) bacio novo svjetlo na tu kozmičku enigmu.
Studija nedavno objavljena na repozitoriju arXiv istražuje podatke koje su prikupili JWST-ovi NIRCam i MIRI instrumenti. Otkriva infracrveni izvor zračenja, koji naizgled obuhvaća položaj izvorne zvijezde, sugerirajući prisutnost ljuske prašine izbačene tijekom njenog brzog posvjetljivanja.
Alternativno, taj infrcrveni izvor mogao bi proizlaziti iz materijala koji kaskadno pada u crnu rupu, iako se ta mogućnost čini manje vjerovatnom. Još čudnije je što tim astronoma nije identificirao usamljeni ostatak objekta, već je naišao na tri različita izvora. To otkriće pak baca sumnju na prethodno omiljenu neuspješnu teoriju supernove, jer su prethodna promatranja N6946-BH1 spojila ove izvore zbog njihove ograničene rezolucije.
Sada se, međutim, pojavljuje uvjerljivije objašnjenje, a ono glasi da je blistavi događaj iz 2009. godine mogao proizaći iz zvjezdanog spajanja. Ono što se činilo kao usamljena, sjajna masivna zvijezda moglo je biti binarni zvjezdani sustav, koji se nakratko pojačao kada su se dvije zvijezde spojile, da bi se kasnije smanjio.
Dok podaci naginju prema teoriji spajanja, s druge strane ne mogu uvjerljivo odbaciti neuspjelu hipotezu o supernovi. Složenost tih podataka komplicira naučno razumijevanje supernova i formiranja crnih rupa zvjezdane mase. Opservatoriji gravitacijskih valova poput LIGO-a potvrdili su postojanje crnih rupa zvjezdane mase, sugerirajući da se masivne zvijezde mogu razviti u crne rupe. Međutim, slijed događaja, hoće li prvo postati supernove, ostaje neizvjestan. Obične supernove mogu iza sebe ostaviti dovoljno mase da iz njih nastanu crne rupe, ali ostaje izazov dokučiti kako su se najmasivnije zvjezdane crne rupe mogle materijalizirati nakon supernova.
Smještena u galaksiji udaljenoj 22 miliona svjetlosnih godina, promatranje N6946-BH1 pomoću JWST-a zapravo je impresivan podvig. Štaviše, to budi nadu među astronomima da će slični nebeski fenomeni biti proučavani u dogledno vrijeme pomoću tog najnaprednijeg svemirskog teleskopa. Uz sve više dostupnih podataka, naučnici predviđaju razlikovanje spajanja zvijezda i pravih neuspjelih supernova, olakšavajući dublje razumijevanje završnih faza zvijezda dok evoluiraju u crne rupe zvjezdane mase.
