Jovanka Broz je često privlačila pažnju javnosti svojim načinom odijevanja, a danas je ostalo malo izvora koji mogu „prepričati“ njen nekadašnji stil kao jugoslovenske “prve dame”. U nastavku donosimo nekoliko nepisanih pravila kojima se uvijek vodila.
U vremenu kada je moda bila simbol identiteta i autentičnosti, ali i sredstvo uspostavljanja razlike, odijevanje je zahtijevalo razvijanje mašte, kreativnosti i snalaženje u ograničenom izboru na tržištu robe.
Budući da se modna industrija u periodu od 1960-ih tek razvijala, a krojevi i dizajni nisu bili dovoljno inovativni, odijevanje Jovanke Broz se u tom periodu može opisati kao visoka moda, budući da je naručivala odjeću po mjeri, uz direktnu komunikaciju sa kreatorima, među kojima se najviše isticala čuvena Mirjana Marić, ali i zagrebački modni studio Žuži Jelinek.
Od druge polovine 1960-ih, kada dolazi do razvoja modnog dizajna u bivšoj Jugoslaviji, Jovanka Broz postaje redovna gošća na beogradskim modnim sajmovima, a za strane posjetioce često je sama priređivala revije domaćih kolekcija, najčešće u prostorijama tadašnjeg Yugoexporta. U okviru ovih manifestacija, prva dama Jugoslavije organizovala je i revije u čast najviših državnih zvaničnika i njihovih supruga. Tako je organizovala revije za suprugu predsjednika Republike Portugala Mariju Estelu da Costa Gomes u oktobru 1975, dansku princezu Benediktu i princa Richarda u novembru 1975, ali i za suprugu predsjednika Francuske Valérie Giscard d’Estaing 1976.
Prema etnografskim izvorima, Jovankini prohtjevi za odjećom bili su skromni, do te mjere da je često nekoliko puta oblačila istu odjeću, prkoseći trendovima i imperativu stalno novog. Neki izvori navode da je često i prepravljala odjeću i nakit.
Ono po čemu je bila prepoznatljiva jeste minimalistički stil sa nepisanim pravilom: jednostavnost krojeva, sveden i elegantan nakit te jednostavne frizure.
Kao i u svakom odijevanju političke i društvene elite, postojala je jasna razlika između dnevne i večernje odjeće. Za dnevnu odjeću Jovanka je birala pažljivo skrojene kostime od štofa ili svile, ponekad i Chanelove kostime. U njenom garderoberu večernjih toaleta često su se nalazili komadi od svile i lana, u svijetlim bojama i s kontrastnim detaljima, mada je voljela i ljubičastu i tamno zelenu boju.
Modni magnati poput Balenciage, Balmaina i Diora bili su prisutni u njenim kolekcijama, a ostala je prepoznatljiva i po Balmainovom kaputu. Za obuću je uglavnom birala jednostavne salonke, Balmainove potpetice ili one iz domaćih zanatskih radnji. Izgled je upotpunjavala kožnim tašnama u životinjskim dezenima i damskim šeširima u raznim krojevima.
Prema jednom etnografskom izvoru, obuću za Jovanku Broz prvo je izrađivao privatni obućar Glogovac, koji je imao radnju u pasažu u Knez Mihailovoj ulici pored prodavnice „Petar Velebit“. Nakon razgovora rukovodilaca fabrike obuće „Petar Velebit“ s njenim asistentom, majorom Lukom Perišićem, i njegove posjete fabrici, „Petar Velebit“ preuzeo je izradu svih cipela za nju, a u istoj fabrici rađena je i obuća za Josipa Broza.
Ono što se ističe kod Jovanke je njeno pravilo nestriktnog pridržavanja modnih trendova, fokusiranje na diskreciju, jednostavnost i eleganciju, bez eksperimentisanja s odjećom, frizurama ili tijelom. Ikona jugoslovenskog stila nije mijenjala frizuru, a nije se ni farbala sve dok nije počela sijediti.
Po svemu sudeći, njena odjeća bila je mješavina jugoslovenske modne industrije, zanatske proizvodnje i najvećih svjetskih modnih kuća.