Načelnik Općine Istočna Ilidža i kandidat SDS-a za člana Predsjedništva BiH Marinko Božović oštro je kritikovao vladajući SNSD nakon što je Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH izglasao prijedlog budžeta institucija za 2026. godinu, kojim se značajno povećavaju sredstva za Oružane snage BiH.
Reagujući na usvajanje budžeta i nedosljednost u politici vladajućih struktura, Božović je na mreži X objavio priču kojom je ilustrovao položaj mladih i raskorak između političkih obećanja i konkretnih djela. Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:
Od obećanja do budžeta. Svoj osvrt na nedosljednost politike čiji su eksponenti Željka Cvijanović i Milorad Dodik, kada je riječ o prijedlogu i usvajanju budžeta institucija BiH za 2026. godinu, dat ću kroz sljedeću priču. Likovi su izmišljeni, ali je razgovor zasnovan na stvarnoj hronologiji događaja!
Banja Luka, proljeće 2021. godine.
Učionicom završnog razreda gimnazije odzvanjao je glas profesora historije. U trećoj klupi do prozora sjedio je Lazar, momak rođen 2003. godine. Pored njega je bio njegov školski drug Igor.
Dok je profesor predavao, Lazar se nagnu prema Igoru i tiho prošaputa: „Jesi li čitao? Kažu da će SNSD vratiti Vojsku RS.“ „Čitao sam“ - odgovori Igor.
Lazar se nasmiješi. „Imam ogromnu želju da služim vojsku. Ako je stvarno vrate, odmah ću se prijaviti.“
Zvono je prekinulo razgovor, ali ne i Lazarovu nadu.
Pet godina kasnije.
Banja Luka, ljeto 2026. godine.
Lazar ima dvadeset tri godine.
U međuvremenu je završio fakultet i bezuspješno pokušavao da pronađe posao. Od konkursa do konkursa, od razgovora do razgovora, uvijek je dobijao isti odgovor: „Javit ćemo vam se.“
Dok je sjedio u kafiću i prelistavao vijesti, pogled mu zastade na naslovu: „Budžet institucija BiH usvojen. Sredstva za Oružane snage BiH povećana sa 300 na 450 miliona KM.“
Na trenutak je ostao bez riječi. U glavi mu je odjeknuo razgovor sa časa historije. Tada ga neko potapša po ramenu. „Lazare, jesi li to ti?“
Okrenu se. „Igore! Odakle ti? Nisam te vidio pet godina.“
Pozdraviše se i sjedoše za isti sto. „Šta ima kod tebe?“ - upita Lazar. „Evo, studirao sam jedan fakultet u Italiji. Sad radim u Investiciono-razvojnoj banci RS i imam plantažu jabuka u blizini Laktaša.“ „Lijepo. Brzo si se snašao.“
Miloš se nasmija. „Ma, znaš kako… tata je malo pogurao. Zaposlio me. Dobra plata, siguran posao. Lijepo se živi.“
Lazar je samo spustio pogled na telefon. Naslov je i dalje stajao ispred njega. Podigao je oči prema Igoru. „Sjećaš li se onog časa historije? Kad sam ti govorio da jedva čekam da služim Vojsku RS?“ „Sjećam se.“
Lazar se blago nasmijao. „Znaš… ja sam stvarno povjerovao.“
Pauza je potrajala nekoliko sekundi. „Danas čitam da oni koji su najavljivali ukidanje Oružanih snaga BiH i vraćanje Vojske RS sada usvajaju budžet kojim se tim istim Oružanim snagama povećavaju sredstva za 150 miliona maraka.“
Zatvori telefon i tiho reče: „Izgleda da sam bio budala što sam više vjerovao njihovim riječima nego njihovim djelima.“
NEKE PRIČE NISU O VOJSCI. NEKE PRIČE SU O POVJERENJU.