Bez neke pompe, reklo bi se – na mala vrata, u Bosnu i Hercegovinu je uvezeno “pitanje Tajvana”. Desilo se tako da ostavlja tek malo mjesta sumnji da je riječ o planiranim aktivnostima, usmjerenim ka cilju da mala Bosna i Hercegovina pogorša – koliko je moguće – odnose sa zvaničnim i velikim Pekingom. O kakvim aktivnostima je riječ? Različitim, a opet istim. Likovi iz predstavništva Tajpeija u Mađarskoj došli su u Sarajevo i govorili na javnoj ceremoniji i u organiziranim medijskim nastupima.
U tim nastupima konfabulirali su o dugotrajnim odnosima sa BiH, a sastali su se i sa bitnim ljudima iz izvršne vlasti u BiH. Predstavnici zakonodavne vlasti, pak, uzimaju učešće u aktivnostima “svjetske mreže parlamentaraca” IPAC koja je za cilj postavila promjenu režima u Pekingu i koje je Kina proglasila antikineskim alatom. Nadalje, pozivi za saradnju i posjete Tajvanu dolaze predstavnicima vlasti, akademske zajednice i nevladinog sektora.
Vlasti Narodne Republike Kine su vrlo osjetljive na bilo kakve zvanične aktivnosti u kojima se Tajvan tretira kao subjekt međunarodnih odnosa. Uostalom, sve države svijeta, kada zasnivaju bilateralne odnose sa Kinom, obavežu se da će priznavati politiku jedne Kine, koja podrazumijeva da na svijetu postoji samo jedna Kina, nikako ne dvije. Posjete i susreti zvaničnika direktan su udar na tu politiku i mogu izazvati posljedice neslućenih razmjera po bilaterane odnose država koje krenu u takve akcije. Tu se mogu naći i korijeni motiva za dolazak predstavništva Taipeija u Mađarskoj, kao i motivi onih koji su ih na takve akcije usmjerili.
U Bosni i Hercegovini, među političkom elitom, vlada neznanje o modernoj historiji Kine, uključujući stoljeće poniženja – kako u Kini zovu period od Opijumskih ratova, kada su kolonijalne sile natjerale Kinu na ponižavajuće sporazume, preko agresije Japana, pa sve do borbe za nezavisnost koja je krunisana proglašenjem nove Kine 1. oktobra 1949. godine. To neznanje može biti kognitivna prepreka za razumijevanje stava Pekinga, kojem je pitanje “nezavisnosti Tajvana” crvena linija vanjske politike. Naravno, da bi poštovali stav neke države, a naročito velesile i naročito kada je u pitanju njen suverenitet i teritorijalni integritet, ne morate ga nužno i razumijeti: države se često u međunarodnim odnosima ponašaju pragmatično, ne miješaju se u pitanja koja ih se ne tiču ili ne mogu donijeti ništa dobro.
Historijske lekcije
Ipak, moramo početi sa historijskom lekcijom, i za potrebe ovog teksta prizivamo Josepha Bradleya, autora knjige China Mirage: Hidden History of American Disaster in Asia. Autor je Amerikanac sa vojnim pedigreom i patriotskim backgroundom: njegov otac je jedan od marinaca sa fotografije zabijanja zastave na Iwo Jimi, tokom istoimene bitke koja je bila uvertira u poraz Japana u Drugom svjetskom ratu. (To Bradleyeve argumente ne čini snažnijim, ali se na Balkanu nekako pažljivije sluša kada govori jedan pravi Amerikanac).
O čemu piše Bradley? U najkraćem, iznosi pregršt podataka i argumenata da elite njegove domovine nisu razumjele Kinu kakva ona jeste, i da su je uvijek željeli vidjeti onakvom kakva nije postojala i - sve su prilike – da nikad neće ni postojati: kristijanizirana i amerikanizirana. Postojale su grupacije, i među Kinezima i među Amerikancima, koje su podgrijavale tu pogrešnu predodžbu, čineći to iz vjerskih ideala ili čiste pragme.
Moramo se vratiti na kraj 19. stoljeća. Kina je, nakon Opijumskih ratova, poražena i ponižena tako što je primorana na brojne ustupke evropskim kolonizatorskim silama, ali i SAD-u, iz kojih prema Kini odlaze brojni misionari da preko preobraćenja na kršćanstvo civiliziraju kineske mase. Jedan od uspješnih pionirskih slučajeva takvog konvertitstva je Charlie Soong, kasnije bogati industrijalac i izdavač. On je bio prvi Kinez koji se našao u Sjevernoj Karolini i koji je u toj američkoj državi prešao na kršćanstvo, i to pristupivši Južnoj baptističkoj konvenciji, koja je svoju prvu evangelističku misiju u Kini ustanovila još 1841. Soong se obogatio štampajući Biblije za kinesko tržište i na kineskom jeziku, što je bio vrlo unosan posao, iako je u stvarnosti falilo zainteresiranih čitatelja te evangelističke kršćanske literature.
Američki kongres je 1882., negdje u isto vrijeme kada se Soong bogatio, uveo Zakon o isključenju Kineza, kojim je uvedena zabrana migracija Kinezima u SAD, te, posljedično, dobijanje američkog državljanstva. Motivi ove zabrane su bili djelimično rasni, a djelimično klasni: Kineski radnici koji su prethodno izgradili zapadni dio pruge Prekookeanske željeznice koja je povezala dvije američke obale – riječ je njih između deset i dvadeset hiljada – ostajali su u potrazi za “Američkim snom” i pokazali se kao jeftiniji a bolji radnici u mnogim zanatima i vještinama od evropskih imigranata. Takva konkurencija je bila nepoželjna (ima mjesta za paralelu sa današnjim vremenom!). Rampa za Kineze u SAD-u je bila spuštena sve do 1943. Bradley ovo isključivanje Kineza iz američkog društva smatra jednom od ključnih pogrešaka koje su vodile jazu i nepoznavanju jedne velike civilizacije tokom formativnih godina američke nacije.
Vratimo se Soongu, koji je za mnoge Amerikance bio živa, hodajuća nada da će se u Kini jednog dana, da figurativno kažemo, prije nedjeljnog ručka viljuškama i noževima, izgovarati molitva Isusovom Ocu. Nada kojim Amerikancima? Recimo, jedan od njih je Henry Luce, utemeljitelj medijske imperije koja je izdavala i još izdaje svjetski poznate magazine Life, Time, Fortune, Sport Ilustrated, itd. Henry je rođen u Kini, u familiji prezbiterijanskih misionara. Luceov biograf je mnogo godina kasnije napisao da je “pokrštavanje Kine bio njegov životni poziv”. Kroz uređivačku politiku svojih magazina i svoj lični pogled na svijet, medijski magnat je snažno podržavao Chiang Kai-sheka, lidera nacionalističke stranke Kuonmitang: podržavao ga je toliko snažno da se ovaj deset puta pojavio na naslovnici magazina Time, dok ga je Life jednom proglasio ličnošću godine samostalno, a drugi put u paru sa utjecajnom suprugom, Mayling.
Mayling Soong je jedna od tri kćerke Charlija Soonga. Sve tri, Ailing, Chingling i Mayling su školovane u SAD-u, sve tri su odgajane u kršćanskom duhu i zapadnjačkom stilu života. Ailing je po Charlijevoj smrti naslijedila poslovnu imperiju i zdušno finansirala KMT i svog šogora Chiang Kai-sheka, koji je također prešao na kršćanstvo. Treća sestra, Chingling, bila je druga žena utemeljitelja kineske republike, Sun Yat-sena, osnivača stranke Kuonmintang koju je, nakon njegove smrti, preuzeo Chiang.
Suština nesporazuma
Pričajući bajku koju su brojni u Americi željeli čuti (da će Kina biti kršćanska i pozapadnjačena), oni su uspjeli napravili snažan i utjecajan “Kineski lobi” u Washingtonu, koji je okružio tadašnjeg američkog predsjednika, Franklina Delano Rosvelta, ubjeđujući ga, između ostalog, da zauzme kurs po dva pitanja, što će odrediti dalji razvoj događaja sve do današnjih dana: prvi kurs je snažna materijalna i finansijska podrška za KMT, a drugi je pritisak da se uvede embargo prema Japanu na korištenje kalifornijske nafte. Kada je riječ o prvom, istina je da se Chiang Kai-shek nije želio boriti protiv Japanaca, nego Crvene armije predvođene Mao Zedongom, koji su zbog svojih pronarodnih stavova zadobili široke simpatije naročito među obespravljenim seljacima. Pružene ruke saradnje koji su dolazili od Maoa kao i savjete upućenih američkih vojnih i civilnih eksperata (poput Johna Servicea, Johna Patona Daviesa i Edwina Stantona), zvanični Washington je ignorirao. S druge strane, naftni embargo Tokiju je ubrzao uključenje SAD-a u Drugi svjetski rat.
Suočen sa zavrnutim američkim pipama u Kaliforniji, Japan imao je energetsku alternativu u Holandskoj istočnoj indiji, današnjoj Indoneziji. Japanski napad na Pearl Harbour imao je cilj osiguranja puta do neophodnih enrgenata za imperiju u industrijskoj i teritorijalnoj ekspanziji. Iako je bio militarizirani i fašiziran, naročito u odnosu spram Kineza koje su smatrali nižom rasom, japanski napad na američku bazu na Havajima nije bio proizvod nekakve histerije. Uostalom, godinama prije, još 1938., State Department je imao ovu procjenu: "Svaki pokušaj Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Holandije da prekinu izvoz nafte u Japan za posljedicu bi imao to da Japan nasilno preuzme Holandsku Istočnu Indiju."
Ostalo je općepoznata historija. Japan je poražen nakon što je Roosveltov nasljednik u Bijeloj kući, Harry Truman, bacio atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Još prije, Deklaracija iz Kaira 1943. i Proklamacija iz Postdama 1945. utvrdile su da Japan mora vratiti okupirane kineske teritorije, uključujući Mandžuriju i Tajvan, na što je poraženi Japan bezuvjetno pristao. No, slijepi oko očiju zbog želje da vide nepostojeće, ali i kontinuirane cenzure istinskih vijesti o Kini sa terena, predstavnici političkog Washingtona nisu računali na Maoa, Crvenu armiju i masovnu podršku koju su imali među obespravljenim seljacima, te su nastavili podržavati Chiang Kai-sheka i vlastitu iluziju, sve do 1948, kada je svima postalo jasno da Mao ima podršku Kineza, a Chiang ne.
Nećemo ovdje dalje prepričavati historijske dogadjaje koje opisuje Breadley i koji uključuju detalje bijeg Chiang Kai-sheka i njegovih ljudi na Tajvan kao i ostale detalje koji su uslijedili po kraju građanskog rata kojim je okončano stoljeće poniženja. Možemo izdvojiti nekoliko ključnih poruka koje se nameću čitajući ovu knjigu i koji čine okosnicu jedne velike zapadne zablude o Kini. Prvo, SAD su snažno ulagali u režim koji nije imao legitimitet. Drugo, romantizirana slika “prozapadne Kine” kao moralno superiorne u neskladu je sa općenitom korupcijom tadašnje oligarhije okupljene oko generalisimusa Chianga. Treće, ta vlast nije bila zasnovana ni na kakvoj demokratskoj osnovi, i ono što je Chiang Kai-Shek izgradio na otoku je zapravo smanjena replika Kine tridesetih godina XX stoljeća.
Četvrto, američka naracija je zasnovana ne samo na političkoj grešci, nego i na dubokom kulturološkom nesporazumu: proglašavajući jedan otok cijelom Kinom a ignorirajući stotine miliona Kineza predvođenih KPK-om na kopnu (što je trajalo do sve dok NR Kina nije zauzela mjesto u Ujedinjenim nacijama 1971. kao predstavnica jedine Kine, kako je potvrdila Rezolucija 2758), Zapad je pokazao spremnost da administrativnu fikciju proglasi istinom samo zato što odgovara njegovim političkim i ideološkim očekivanjima. Peto, Maoova pobjeda nije bila samo vojna, nego i trijumf narativa. Nakon stoljeća poniženja, legitimitet je bio na strani KPK jer je govorio jezikom nacionalnog dostojanstva. Washington u svom odnosu spram Kine nije pogriješio zato što je bio preslab, nego zato što je bio zaslijepljen vlastitim projekcijama. Podržavao je čovjeka umjesto društva, i fantaziju umjesto historijske dinamike. Rezultat je bio šok, a nije morao biti, da su ključni ljudi bili spremni gledati put Kine bez iluzija.
(Ne)mirna tranzicija moći
Preskačemo više od pola stoljeća koja zahtijevaju zasebne tekstove i velike teme kada su u pitanju odnosi Pekinga i Washingtona, i vraćamo se u sadašnjost. Kina je danas druga ekonomija svijeta, s jasnim planovima daljeg progresa. Moć definitivno seli na istok. Teoriju o tranziciju moći (PTT) skovao je Kenneth Organsky u svom klasičnom djelu Svjetska politika. Odnosi se na barem dva aspekta međunarodnih odnosa. Prvo, na značajno povećanje nacionalne moći u velikoj naciji kao rezultat njenog istinskog i brzog ekonomskog razvoja - u šta se Kina uklapa. Drugo, odnosi se na uticaj ove rastuće sile na međunarodni sistem, posebno na hegemonijski položaj dominantne nacije u ovom međunarodnom sistemu, što je odnos SAD-a i Kine. Kroz historiju, promjene u ravnoteži moći i napori da se održi ili promijeni međunarodni poredak doveli su do borbi između velikih nacija i postavili temelje za ratove velikih sila. Ove konfrontacije obično rezultiraju promjenama u međunarodnom vodstvu i preuređenjem međunarodnih sistema.
Može se sada govoriti o različitim implikacijama tranzicije moći, pozicije Evropske unije, pojedinim aspektima koji su dio te velike globalne postavke, poput vojnih (sjetimo se prošlogodišnje vojne parade u Pekingu), naučno-tehnoloških (razvoj 5G, interneta stvari, novih električnih vozila), sigurnosnih (lanci hrane, online sigurnost, terorizam), energetskih (geopolitika, geoekonomija, zelena energija), i t
o zaista zahtjeva ozbilje rasprave. No, mi se vratimo Bosni i Hercegovini i njenom položaju u zemlji i svijetu, zasnovanom prevashodno na pragmatičnom stavu. Šta može BiH ako odnosi SAD i Kine se nastave komplicirati? Može li odabir strana doprinijeti ikome i ičemu, osim zaoštravanju odnosa sa onom drugom? Ko je to od velikih, evropskih država, priznao Tajvan? Zašto bi neko tražio da mala država sa periferije Evrope, sa krvavom prošlošću i još nezaraslih rana, uopće bira stranu u nekom dalekom sukobu koji se još pokušava predstaviti kao da je vrijednosni, a vidimo da nije?
Sa svojim dugotrajnim i mukotrpnim euroatlantskim putem BiH ima kakvu-takvu zacrtanu putanju kretanja. Bez obzira na rastuću (euro)skepsu, Brussel ostaje strateško opredjeljenje za BiH. No, to ne smije pretpostavljati slijepo izvršavanje tuđih želja i tuđih interesa. Savršen primjer tome je bezvizni režim koje BiH ima sa Kinom, ali i sa Turskom pa i sa Rusijom. U interesu nejake BiH ekonomije je da taj bezvizni režim ostane, bez obzira što briselske birokrate opetovano traže da se on ukine. S obzirom na to ko se kreće sa predstavnicima Tajpeija u Mađarskoj, očigledno je da neko otamo, iz “briselskih hodnika”, ne nužno i vjerovatno ne direktno vezan za institucije EU, pomaže i u organizaciji spornih sastanaka po BiH. Ipak, nakon najnovijih dešavanja od Veneuzele do Grenlanda, čini se da dolazi vrijeme kada će zvanični Brussel malo promisliti i redefinirati odnos prema Pekingu, koji će uključiti više pragmatizma a manje sukoba.
Pragmatizam i principi
Ostavimo veliki Brussel po strani, držimo se našeg malog dvorišta. Šta je ispravna politika za BiH kada je u pitanju Tajvan? Prije svega, potrebno je poštovati zacrtane postavke vanjske politike Bosne i Hercegovine, a to je politika jedne Kine. Šta je politika jedne Kine? Evo kako je pojasnilo Ministarstvo vanjskih poslova BiH, kada su nedavno podsjetili državne institucije o njoj: To je politički stav da postoji samo jedna Kina i da je predstavlja NR Kine, bez obzira što vlasti na Tajvanu takodjer tvrde da su legitimni predstavnici kineske države...
Sve zemlje koje priznaju Kinu i uspostave diplomatske odnose s njom obvezaju se na poštivanje ovog principa. SFR Jugoslavija (a time i BiH) kao članica UN-a glasala je za usvajanje Rezolucije Geeneralne skupštine Ujedinjenih nacija broj 2578, kojom je tadašnja vlada Čang Kaj-Šeka isključena iz Ujedinjenih naroda, a 'Narodna Republika Kina priznata kao jedini predstavnik Kine” u toj međunarodnoj organizaciji”.
Također, u promemoriji upućenoj relevantnim domaćim akterima, kaže se kako “zemlje koje poštuju politiku jedne Kine ne priznaju takozvanu 'Republiku Kinu', već je smatraju sastavnim dijelom NR Kine. Stoga se u tim zemljama pri službenim prilikama “Tajvan, Kina” ne tretira kao nezavisna država, te se ne ističu njegovi simboli niti se koristi naziv 'Republika Kina'.” Nadalje, MVP instruira kako se ponašati u sivoj zoni, pošto “Tajpej održava određeni nivo neslužbenih i nediplomatskih odnosa sa mnogim zemljama koje nisu priznale 'Republiku Kinu” kroz takozvane kancelarije trgovinskog ili kulturnog predstavništva Tajpeja”: “Svrha održavanja takvih odnosa je prevashodno ekonomskog karaktera. U tim okvirima mogući su neformalni susreti, ali ne u svojstvu zvaničnog nosioca funkcije u institucijama, čime se izbjegava bilo kakva implikacija političkog priznanja Tajvana” (podebljao F. B.) Dakle, zastupnici, ministri i njihovi zamjenici, direktori, predsjednici i potpredsjednici, ne mogu se sastati sa “predstavnicima Tajpeija” jer time narušavaju vanjskopolitičku postavku Bosne i Hercegovine i politiku jedne Kine.
Razlozi, bitni ili nebitni?
Koji su onda razlozi zašto dolazi do ovakvih sastanaka kakvi su zabilježeni krajem 2025. u Sarajevu? To, za Peking nije najvažnije pitanje, ali za nas je itekako važno jer onda možemo govoriti i o motivima koji stoje iza. Poznavajući stepen političke svijesti koji preovladava u BiH među vinovnicima političkog života, možemo govoriti o nekoliko mogućih razloga. Prvi je neznanje. “Tajvan, Tajland... zar nije to isto”? Ovo nije vic, izrečeno je od osobe koja je obavljala javnu funkciju u BiH i dobila poziv da posjeti Tajvan i razgovara o bilateralnim odnosima kineskog otoka i Kantona Sarajevo. Ali, baš kao što nepoznavanje prava škodi, isto tako neznanje međunarodnih političkih pozicija vlastite države, ne može biti nikakav izgovor niti olakotna okolnost za pravljenje štete i gluposti. Drugi razlog je neozbiljnost u pristupu, nonšalancija. Iako je povezan sa neznanjem, ima BiH političara koji znaju šta je politika jedne Kine, ali jednostavno misle da “to nije toliko važno”.
Takvi kao ne shvataju da i sve države svijeta, uključujući i veliku Kinu i malu BiH, ozbiljno shvataju pitanja poput teritorijalnog integriteta, nezavisnosti i suvereniteta, i baš je paradoksalno jer se u BiH i među političarima često spominju i tetitorijalni integritet i nezavisnost i suverenitet BiH. Treći razlog je lični interes, da ne kažemo onaj lukrativni. Sastanci sa “predstavnicima Tajpeija u Mađarskoj” često su platforma za posjetu ovom otoku, najčešće sa svim pokrivenim troškovima. Ko to može odoljeti plaćenom odmoru na nekom udaljenom, egzotičnom mjestu? I ovi, interesni razlozi su povezani sa neozbiljnošću i neznanjem. To je diplomatija džabnih putovanja, iako nas povijest uči da nema besplatne večere.
Četvrti razlog djelimično se razlikuje od prethodna tri. On se manifestira ili kao direktan nagovor koji ohrabruju vanjski čimbenici, centri moći, ili s druge strane, politička fatamorgana da je to poželjno ponašanje tih drugih centara moći. Neki izgleda smatraju da se nekakav “protajvanski” stav može izjednačiti sa prozapadnim, ili proameričkim. Takve razloge možemo nazvati podaničkim, da ne upotrebimo teži termin. To je, kolonizacija uma, što bi rekao Franz Fanon, odnosno potvrdjuje misao da je autokolonijalizam gori od svakog kolonijalizma.
Tako, da zaključimo, zbog ličnog neznanja, nonšalancije spram vanjskopolitičkih postulata vlastite države, diplomacije besplatnih putovanja i jednog podaničkog mentaliteta, BiH može ozbiljno narušiti prijateljske odnose sa jednom od dvije najmoćnije države svijeta i stalnom članicom Vijeća
(Autor teksta predsjednik Udruženja prijateljstva Kine i BiH, novinar i urednik u više medija. Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta)