Posljednji put sam srela Josipa Pejakovića u aprilu na Sajmu knjiga u Skenderiji. Promovisao je svoju Tugoslaviju.
Ljudi su mu prilazili, tražili da potpiše knjigu i da je kupe, a on je poklanjao.
Poklanjao, kao kao sto je nama poklanjao svoju umjetnost, mudrost, bezgraničnu ljubav prema Bosni.
Josip Pejaković je bio ljudina, veliki čovjek, beskrajno širok i umjetnik kakav se rijetko rađa.
Patio je zbog svega što se dešava i što nas okružuje, davao je sve od sebe da ljudi shvate da Bosne ima i da će je uvijek biti.
I možda je o svom voljenom suprugu jutros u telefonskom razgovoru s nama rekla njegova supruga Vesna Mašić. Kada sam mu rekla da je bio prijatelj našeg portala, kroz suze nam je rekla: On je bio prijatelj svima.
I bio je veliki poštovalac Bosne i Hercegovine. Pejakovićeva monodrama “On meni nema Bosne”, napisana prije više od četrdeset godina, vremenom je izrasla u kultno djelo bosanskohercegovačke književnosti i teatra. Njen autor i izvođač Josip Pejaković ovom je dramom ostavio neizbrisiv trag u kulturnoj i društvenoj svijesti naroda. Njegova interpretacija stihova: „Kako bolan nema Bosne, a Neretva huči?“ postala je legendarna i pretvorila se u snažan simbol pripadnosti, identiteta i otpora.
Kroz emotivno nabijen i poetski prožet monolog, Pejaković oživljava Bosnu kao živu silu, prisutnu u svakom njenom dijelu — od hučeće Neretve do tihe Miljacke, od Sane do Vrbasa, Bosne i Lašve. Svaka rijeka, svaka dolina i planina u njegovim riječima nosi poruku: Bosna ne može nestati, jer ona živi u narodu, jeziku, pjesmi i običaju.
Oni koji su pokušali da je razore, Pejaković ne vidi kao dio te zemlje — za njih nema mjesta u njenom srcu, već samo na njenim marginama.
U jednom od najupečatljivijih trenutaka drame, evociraju se slike iz narodnih pjesama i zajedničkog zavičajnog naslijeđa, dok završna poruka odzvanja kroz vrijeme: Bosna nije ničija privatna prćija — ona je zajednička, prkosna i vječna.
I danas, decenijama kasnije, riječi ove monodrame odzvanjaju sa pozornica, u domovima, u sjećanjima i dušama onih koji Bosnu i Hercegovinu osjećaju kao svoju.