Dok ovo pišem, centar Kijeva i veći dio njegovih predgrađa uglavnom su netaknuti, dok sirene i upozorenja slušamo čitav dan. No svi znaju da bi se to moglo promijeniti, vrlo brzo. Dok vi ovo čitate, možda već jest, piše reporter BBC-a Jeremy Bowen.
Rusi su u Ukrajini naišli na otpor, ali ne šalju vojnike da se bore od kuće do kuće: umjesto toga, šalju rakete i bombe kako bi uništili neprijatelja. Na osnovu iskustva iz drugih ratova, u kojima sam vidio Ruse na djelu, zaključujem da bi moglo biti puno gore, piše Jeremy Bowen za BBC News. Bowen je ratni reporter BBC-a koji je izvještavao iz više od 70 zemalja. Izvještavao je iz rata u Bosni i Hercegovini, a najduže s Bliskog istoka.
Harkiv i niz drugih gradova izloženi su teškom razaranju, no ruski predsjednik Vladimir Putin još nije izdao komandu za napad takvih razmjera kao u Groznom u vrijeme čečenskih ratova, ili u Siriji gdje su Rusi intervenirali 2015.
"Izvještavao sam o prvom čečenskom ratu kada je počeo u zimu 1994-1995. Kao i u Ukrajini, ruska je vojska pravila ozbiljne greške. Oklopne kolone su u uskim ulicama upadale u zasjede čečenskih pobunjenika, mnogi mladi ročnici nisu se htjeli boriti", sjeća se novinar BBC-a.
Vojni analitičari kažu da su ruske snage sada puno profesionalnije, no i sada su vidljive slične greške: logistički problemi, taktičke greške, prestravljeni tinejdžeri kojima nije rečeno da idu u rat. Također su se suočili s otporom "žestokim kao što je bio onaj kojeg su Čečeni pružali 1995. godine". Čečenija je 1991. proglasila neovisnost od Sovjetskog Saveza, a ruske snage su 1994. izvršile invaziju. U drugom čečenskom ratu od 1999. do 2000. godine, ruske snage ponovno su držale Grozni pod opsadom, intenzivne borbe trajale su tjednima. U nekoliko tjedana ruskih topničkih i zračnih napada, središte Groznog pretvoreno je u ruševine.
"Bio sam na trgu Minutka, centru čečenskog otpora, tog dana kad je bio izložen uzastopnim zračnim napadima. Civili su se skrivali u podrumima, riskirajući smrt svaki put kad bi izašli po vodu ili hranu. Čečenski borci ginuli su od kasetnih bombi bačenih na trg Minutka, zgrade su gorjele. Dvadeset četiri sata kasnije, cijela glavna gradska avenija bila je pod raketnim udarima, obavijena dimom i plamenom. Na mjestu gdje smo snimali, treslo se tlo", sjeća se reporter.
Godinama je obilazio ratišta, da bi zaključio da su najgore razorena mjesta koje je opsjedala ruska vojska.
Ruska odluka da intervenira u Siriji spasila je režim Bašara al-Asada, i istovremeno značila veliki korak prema Putinovom cilju povratka Rusije kao svjetske sile, tumači Bowen. Dvije odlučujuće pobjede nad pobunjenicima u Siriji ostvarene su nesmiljenim granatiranjem i bombardiranjem.
Prva je bila u Alepu krajem 2016. Istočni dio grada, kojeg su tijekom rata držale razne pobunjeničke frakcije, pao je nakon što je uništen granatiranjem i zračnim napadima. Rusi su donijeli mnogo razornije oružje od onog kojim je Asad granatirao grad. Rusi su u Siriji koristili taktiku opkoljavanja i opsjedanja područja pod kontrolom pobunjenika, udaranja po njima iz zraka i iz topova, uz iscrpljivanje branitelja i preostalih civila. Alep je postao pojam razaranja.
"Kad sam nekoliko sedmica nakon što je pao uspio voziti kroz istočni dio grada, nisam vidio netaknutu zgradu. Na ulicama su bila brda građevinskog otpada", sjeća se Jeremy Bowen.
Istu taktiku Rusi su upotrijebili u Istočnoj Ghouti, na rubu sirijske prijestolnice. Njena kapitulacija 2018. bila je kraj bitke za Damask. Duga bitka okrenula se u korist režima nakon što je 2015. Rusija ušla u rat. Branitelji istočne Ghoute iskopali su podzemni tunel da se zaštite od zračnih napada i granatiranja, ali duga opsada i nadmoćna vatrena moć odnijeli su prevagu. Jedno od velikih pitanja koje se sada postavljaju jest hoće li Kijev proći sudbinu ruskih meta u Čečeniji i Siriji.
