Kada se spomene prahistorijsko masovno izumiranje, većini ljudi na um padne granica K-Pg – dan kada je asteroid udario u Zemlju tolikom silinom da je izbrisao oko tri četvrtine biljnog i životinjskog svijeta, okončavši eru dinosaurusa.
To je najpoznatije od šest masovnih izumiranja koja su pogodila našu planetu – ili je i dalje pogađaju. Ali ta poznatost je rezultat dobre „PR kampanje“. Skoro 400 miliona godina prije toga, svijet je već „testirao apokalipsu“ kroz malo poznat događaj zvan kasno ordovicijsko masovno izumiranje, piše IFLS.
Život u ordoviciju
Putujete li dovoljno daleko unazad kroz vrijeme – prije Ledenog doba, prije uspona i pada dinosaura, pa čak i prije razvoja reptila i vodozemaca – Zemlja počinje izgledati vrlo čudno.
– To je bio vrlo, vrlo drugačiji svijet – kaže Richard Twitchett, vodeći istraživač u Odsjeku za nauke o Zemlji pri Prirodnjačkom muzeju u Londonu. – Klima je bila veoma topla, a nivo CO₂ u atmosferi veoma visok.
Pogledom uokolo ne biste vidjeli nijednu poznatu životinju, ni drveće, cvijeće, travu ili paprati. – Ako je kopno i bilo zeleno, bilo je to zbog algi, najviše – kaže Twitchett. – Nemamo dokaza da je postojala bilo kakva biljna zajednica kakvu danas poznajemo. Samim tim, nije bilo ni životinjske zajednice, jer nije bilo ničega za pojesti.
Bogatstvo života pod morem
Iako površina kopna nije bila nastanjena, pogled pod morsku površinu otkriva sasvim drugačiju priču – mnoštvo neobičnih i fascinantnih stvorenja koja su se brzo razvijala. Ovaj evolucijski procvat poznat je kao „Veliki ordovicijski događaj biodiverzifikacije“ (GOBE).
– Bilo je to vrijeme kada je evolucija zaista eksperimentisala – kaže Twitchett. – Životinje su isprobavale različite stilove života, a vidimo i raznolikost u građi tijela koja je sve više odgovarala toplim paleozojskim morima.
Tijela su postajala kompleksnija. Zvjezdače, ježevi, korali – svi su se pojavili u ovom periodu. Morska voda, nekad dom samo rijetkim vrstama organizama koji su se hranili talozima, sada je bila prepuna filtratora – brahiopoda na dnu, korala i bryozoa nešto iznad, te krinoida pri površini.
– Nije riječ samo o raznolikosti vrsta, već i o ekološkoj raznolikosti – kaže Twitchett. – Ordovicij je bio period ogromnog porasta biodiverziteta.
Kraj ordovicija: smrt u etapama
Sve dobre stvari imaju kraj. Za ordovicij, taj kraj je bio zbunjujući i višeslojan. Umjesto katastrofalnog udara asteroida ili vulkanske apokalipse, kasno ordovicijsko masovno izumiranje bilo je niz manjih izumiranja, završenih velikim, konačnim udarom.
– Danas se taj događaj često razdvaja na dva – objašnjava Twitchett. – Prvo je došlo do zahladnjenja, a zatim naglog zatopljenja.
To ga čini neobičnim među „velikih pet“ masovnih izumiranja. – Većina velikih izumiranja ima komponentu klimatskih promjena, ali u pravilu su to zatopljenja – kaže Twitchett. – Ovo je prvo bilo zahlađenje.
Uzrok: uspjeh biljaka ili geološka slučajnost?
Jedna hipoteza tvrdi da su prve biljke na kopnu izvukle previše CO₂ iz atmosfere, uzrokujući ledeno doba. Iako su to bile mahovine i slične primitivne biljke, njihovo prisustvo na stijenama uzrokovalo bi njihovu eroziju, formiranje tla i upijanje CO₂.
Alternativno, možda je razlog bilo pomjeranje superkontinenta Gondvane ka Južnom polu. – Čak i blago povećanje snježnih padavina godišnje moglo je dovesti do pozitivnog povratnog efekta refleksije sunčeve energije – kaže Twitchett.
I onda – naglo zatopljenje. Preživjele vrste koje su prošle kroz led sada su morale da se bore i s vrućinom, ali i s gušenjem. Fosilni zapisi ukazuju da su okeani prošli kroz masovnu deoksigenaciju.
Uzrok? Možda cvjetanje algi koje su trošile kiseonik, ili pojačana vulkanska aktivnost koja je izbacivala minerale gladne kisika u okeane. Rezultat: globalno izumiranje oko 60% rodova i skoro 85% vrsta.
Najveće nepoznato izumiranje
Termin „masovno izumiranje“ izaziva slike katastrofa, nestanka čitavih rodova i dramatičnih promjena ekosistema. Iako je kasno ordovicijsko izumiranje zadovoljilo prve dvije kategorije, treća je bila znatno blaža.
– Ako gledamo samo brojeve – izumrle vrste, rodove, porodice – onda je ovo drugo najgore izumiranje po biodiverzitetu – kaže Twitchett. – Ali kad pogledamo dugoročni ekološki utjecaj, to je najmanje značajno od svih pet.
Za razliku od kraja krede, kada su čitavi ekosistemi sa dinosaurima nestali, nakon ordovicijskog izumiranja većina ekoloških niša ostala je netaknuta. – Mnogi organizmi su nestali, ali nijedna ključna funkcionalna grupa nije potpuno izumrla – objašnjava Twitchett.
Zašto ga niko ne pamti?
Možda je baš ta nijansa razlog zašto je, uprkos velikoj smrtnosti i jedinstvenim uslovima, ordovicijsko masovno izumiranje danas najnepoznatije.
– Ljudi se sjećaju kraja krede zbog smrti velikih, strašnih dinosaura – kaže Twitchett. – Niko ne pamti izumiranje planktonskih foraminifera, iako je bilo jednako važno.
– Ordovicij je zaboravljen, ne samo jer je bio davno – već jer se nije dešavao na kopnu. A to je ono s čim se javnost može najviše poistovjetiti – zaključuje Twitchett.