Milijardama godina u budućnosti, naš topli i prijateljski sunčev sistem iscrpit će svoje gorivo, a sunce će na kraju kolabirati u bijelog patuljka. To je česta sudbina zvijezda koje nisu dovoljno masivne da postanu crne rupe ili neutronske zvijezde. Korištenjem rentgenskog teleskopa u orbiti oko Zemlje, istraživači su po prvi put uspjeli zaviriti u srce jedinstvenog sistema „vampirskog“ bijelog patuljka (EX Hydrae), a svoja otkrića nedavno su objavili u časopisu The Astrophysical Journal, prenosi Nautil.
Bijeli patuljci su izuzetno gusti, imaju masu Sunca sabijenu u prostor otprilike veličine Zemlje, a njihovo gravitaciono privlačenje je ogromno. Kada bijeli patuljak u orbiti oko druge zvijezde usisava materiju iz „donorske zvijezde“, binarni zvjezdani sistem naziva se „kataklizmički varijabilni“.
Osim snažne gravitacione sile, neki bijeli patuljci imaju i magnetsko privlačenje. U kataklizmičkom varijabilnom sistemu čiji bijeli patuljak ima dovoljno snažno magnetsko polje, može se formirati tzv. „srednji polar“. U toj situaciji, pored povlačenja materije oko bijelog patuljka, materija se također privlači na njegove magnetske polove, okomito na akrecioni disk. Takav je slučaj u vampirskom binarnom zvjezdanom sistemu EX Hydrae.
„Da biste mogli stajati relativno blizu pola bijelog patuljka, vidjeli biste stub gasa koji se proteže 3.200 kilometara u nebo, a zatim se širi na sve strane,“ rekao je koautor studije, postdoktorant sa Massachusetts Institute of Technology, Sean Gunderson.
Taj 3.200 kilometara visok mlaz vrelog zvjezdanog materijala bio je veći nego što su istraživači prethodno mislili, oko polovine radijusa samog bijelog patuljka. Zbog toga što je izbačeni materijal toliko vruć sa temperaturama koje dosežu milione stepeni Fahrenheita, zrači rentgenske zrake. Mjerenjem ovih zraka, istraživači su uspjeli bolje razumjeti kako funkcionišu zvjezdani sistemi poput EX Hydrae.
U budućnosti tim planira proučavati druge vampirske bijele patuljke, a njihova istraživanja mogla bi pomoći u mjerenju veličine svemira.
„Dolazi trenutak kada tolika količina materijala pada na bijelog patuljka od pratilac-zvijezde da bijeli patuljak više ne može zadržati materiju; cijeli sistem kolabira i proizvodi vrstu supernove koja je vidljiva širom svemira, a koja se može koristiti za određivanje veličine svemira,“ rekao je astrofizičar sa MIT-a i koautor studije, Herman Marshall.