Ovo slobodno možemo svrstati u kategoriju: „Svi smo to znali, ali je ipak trebalo da neko iz akademske zajednice to kaže naglas.“ Ogroman broj satelita koji se lansiraju u nisku Zemljinu orbitu (LEO) vjerovatno je dugoročno neodrživ i mogao bi dovesti do ozbiljne katastrofe, piše Extremetech.
Na prvi pogled, ova tvrdnja nije ništa novo. O Kesslerovom sindromu i njegovim mogućim rješenjima već se godinama piše. Intuitivno je jasno da se projektili koji stalno „slobodno padaju“ ne mogu nagurati previše blizu jedni drugih bez ozbiljnog rizika. Ipak, posljednjih godina su vodeći umovi modernog biznisa pronalazili načine da ospore ovu logiku kako bi opravdali nastavak masovnih lansiranja u LEO.
Sada je tim istraživača iz SAD i Kanade objavio studiju koja pokušava kvantificirati ovaj problem pomoću prilično nezgrapnog akronima CRASH (Collision Realization and Significant Harm, ostvarenje sudara i značajna šteta). Takozvani CRASH sat izražava se u vremenu i pokazuje koliko bi trebalo da se dogodi veliki sudar kada procijenjeni sistem ne bi imao mehanizme za izbjegavanje sudara ili, što je ključno, ako bi ti mehanizmi zakazali.
Prema njihovim podacima, 2018. godine CRASH sat je iznosio 121 dan. U 2025. godini, ta vrijednost pala je na svega 2,8 dana.
To je prilično zabrinjavajuće. Najduže solarne oluje u zabilježenoj historiji trajale su danima, uključujući i čuveni Carringtonov događaj. On se, doduše, desio prije nego što su sateliti postojali, pa ne možemo sa sigurnošću znati kakav bi poremećaj izazvao u upravljanju satelitima danas.
Postojao je i Gannonov događaj iz 2024. godine, koji je poremetio, ali nije u potpunosti prekinuo komunikaciju sa Starlinkom i drugim satelitima. Taj incident je zahtijevao da hiljade satelita manevrišu i mijenjaju putanje, jer je došlo do kompresije Zemljine plazmosfere, što je uticalo na otpor (drag) kojem su izloženi objekti u niskoj orbiti.
Kako ova studija ističe, Gannonov događaj je lako mogao prerasti u katastrofu, pogotovo ako se uzme u obzir da je nebo 2024. bilo znatno manje „zagušeno“ nego danas. A to je bez razmatranja posljedica nekih novijih događaja.
Nije teško zamisliti period od jednog do dva dana u kojem veliki broj satelita ne bi bio dostupan. U tom slučaju, čak i ako imaju sisteme za kontrolu orijentacije, ne bi ih bilo moguće aktivirati. To je posebno zabrinjavajuće u svijetu koji sve više zavisi od satelitske infrastrukture.
Iako ova studija ne donosi potpuno nove informacije, CRASH sat pruža način da se problem kvantificira i jasno pokazuje koliko smo blizu potencijalne katastrofe. Trenutni sistem ima određene mehanizme zaštite, ali, kako istraživanje pokazuje, oni imaju sve manju toleranciju na greške. u trenutku kada ne možemo pouzdano predvidjeti, a još manje spriječiti, velike poremećaje.