Sa velikim nestrpljenjem sam čekao dan kada će Bijelo dugme započeti svoju turneju „Bijelo dugme – 50 godina“ u Domu mladih u Sarajevu. Slušati i gledati takav bend u takvom malom prostoru je privilegija, koja se u životu rijetko pruži.
Zahvaljujući velikodušnosti članova Bijelog dugmeta, Sarajlije su evo imale čast i zadovoljstvo da prisustvuju jednom takvom koncertu. Ovo namjerno ističem na početku, jer treba da se zna da su se svi članovi benda odrekli honorara kako bi se ovaj koncert desio. Drugačije je bilo nemoguće pokriti troškove. Na koncert nas je išla ekipa od 10 osoba i to je bio pravi pogodak! Koncerti su puno ljepši kada na njih idete grupno; sa ljudima koje volite, koji su vam prijatelji, koji vam znače i sa kojima dijelite interese.
Na samom ulazu bio sam sretan kada sam vidio dosta mladih ljudi koji su bili rođeni dobrano nakon što je Bijelo dugme objavilo svoj posljedni album. Ipak, većinu publike činili su njihovi životni vršnjaci ili vršnjaci njihovog stvaralaštva.
Uglavnom, koncert je bio i odlična prilika da se sretnu ljudi koje, iz ovih ili onih razloga,dugo niste vidjeli.
Tako je i bilo!
Prolazeći kroz Dom mladih vidi se „golim okom“ ovaj kultni prostor se ipak održava i ulažu se određena sredstva u njega, kako bi se održao u životu i funkciji koja mu je namijenjena. Dom mladih imao je sreću da ne doživi sudbinu većine objekata sagrađenih u vremenu ponosa i slave, koji su nekada bili vrijedni divljenja, a danas su zapušteni i napušteni.
Svrha Doma mladih je očigledna - da mladi muzičari, dakle umjetnici, imaju gdje vježbati i prezentovati publici svoje znanje, vještine i muzičko stvaralaštvo. Očito je, nekada se držalo do umjetnosti i kulture uopće!
Došavši na poziciju sa koje smo trebali pratiti koncert, još jedna nezaboravna slika. Žena u zrelim godinama, u invalidskim kolicima, sa cjevčicama kisika u nozdrvama i okružena sa pratnjom tri osobe koje je njeguju, došla je da ispuni vjerovatno jednu od svojih posljednjih želja. Tužan sam jer se vidi da je jako bolesna, tužan sam jer vidim na crtama lica kakva je nekad bila ljepotica, a opet sretan što će joj se ispuniti želja. I njezin pogled očiju reflektuje sreću! Bravo za Bijelo dugme! Da je to sve od ovoga koncerta – dovoljno je!
Na šankovima Doma mladih, pića su se redovno točila. Dakle, nije bilo nikakvih sponzora – proizvođača pića koji bi uvjetovali prodaju određenog pića. Redovna ponuda… Sve od mineralne do viskija. I to je simboličan pokazatelj koliko je Bijelo dugme išlo na intiminiziranu, a ne komercijalnu, priču.
Koncert se otvara kratkim videom sa slikama iz kompletnog perioda postojanja Bijelog dugmeta. Po sadržajima fotografijama jasno je da su iste iz privatne arhive članova benda i ustupljene za potrebe promocije turneje.
Nakon videa, na binu izlazi Ognjen Ogi Rdivojević. Ogi je inače završio muzičku akademiju; klavir i dirigovanje. U muzičkom svijetu poznat je kao muzičar, kompozitor, producent, dirigent i šta sve ne!
U Bijelom dugmetu svira klavijature, budući da su oba člana Bijelog dugmeta koji su svirali klavijature, nažalost preminula. Laka zemlja i veliko hvala Vladi Pravdiću i Lazi Ristovskom.
Koncert otvora „Padaju zvijezde“ sa bezimenog albuma Dugmeta iz kraja 1984. godine. Kako klavijaturski uvod poprima „dramaturgijski zaplet“ na binu izlaze jedan za drugim autohtoni članovi Bijelog dugmeta: Điđi Jankelić (bubnjevi), Zoran Redžić (bas gitara), a potom izlazi Mladen Vojičić Tifa i pjesma kreće. Gotovo tek na samom refrenu pjesme na binu izlazi čovjek koji je idejni tvorac Bijelog dugmeta, čovjek koji je napisao njihove vanserijske pjesme i njihov gitarista Goran Bregović.
Nezaboravna zabava
U Domu mladih je započela nezaboravna zabava.
Redali su se hitovi: Svi marš na ples, Meni se nespava, Zašto me ne podnosi tvoj tata…
Totalno „ludilo“ nastupilo je kada je Tifa otpjevao „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“.
Bijelo dugme je sa Tifom imalo prvo poluvrijeme koncerta od 13 pjesama.
Da se razumijemo, na Tifi su jasno vidjivi tragovi rock života.
Visine glasa mu nisu ni približno iz vremena kada je bio toliko glasovno moćan da zamijeni do tada neprikosnovenog Željka Bebeka. Naravno, tragovi su vidljivi i fizički. Ono što je sreća da je njegova prepoznatljiva i neponovljiva boja glasa ostala neokrznuta. Ali ni „visine“ zaista nisu problem, gdje god je bilo „čupavo“, Brega je vokalno pomogao i sve je bilo za 5.
Inače, nakon svake otpjevane pjesme publika je jednoglasno i gromoglasno skandirala „Tifa, Tifa, Tifa…“.
Nesumnjivo je najveći miljenik publike od svih članova Bijelog dugmeta. Treba biti pošten i reći da je u prvom djelu koncerta bilo i par instrumentalnih izleta Brege i Điđija, čak su u jednom trenutku bili u neparu da su na sekundu i zastali, ali ništa strašno. Naprotiv, sve je to imalo neku svoju čar i pružalo osjećaj da smo u 1974. godini kadu su počinjali upravo u Domu mladih u Sarajevu.
Nakon nezamjenjivog Tife i uvodnih taktova „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“, publika je spontano otpjevala refren pjesme, čak se u prvom redu vijorila zastava nekadašnje nam domovine, a onda se bendu pridružuje Alen Islamović. Tifu sam ima prilike više puta slušati uživo, ali Alena Islamovića sam prvi put slušao na nekom koncertu. Zaista ne znam i ne zanima me koliko ko ima godina, ali Alen, kao i ostali članovi benda, sigurno nije u cvijetu mladosti… Međutim, odgovorno tvrdim da svakom pjevaču na kugli zemaljskoj Alen Islamović može izaći na mejdan! Čovjek ima visine osamnaestogodišnjaka i preciznost vrhunskog strijelca.
Dok je pjevao uvodne pjesme svog bloka, pomislio sam pa ljudi ovo je publici čas razlike između obiteljskog i rock života. Tifa je definitivno karizma i most benda sa publikom, a Alen glas benda. Današnje Bijelo dugme ne bi moglo egzistirati bez ijednog od njih i prvi put u istoriji Dugmeta – Dugme nije samo Bregović, već kompletan bend uključujujući i nestvarno dobrog Ogija Radivojevića. Bez ikakve zle namjere i skrivenih motiva, odsustvo Željka Bebeka je neprimjetno. Važno je naglasiti da je odsustvo Željka Bebeka čin njegove slobodne volje. Goran Bregović mu je sa sadašnjim menadžerom Adisom Gojakom došao „na noge“ u Zagreb da razgovaraju sa njim, međutim on je bio kategoričan da to „ne bi bilo dobro za njegovu samostalnu karijeru“. Naravno, takva odluka se mora poštovati i poštuje se, te Željko Bebek svojevoljno nije dio ove turneje, ali naravno neizbrisiv je njegov trag u Bijelom dugmetu i hvala mu.
Nakon otpjevanog bloka sa Alenom Islamovićem publici se obratio Goran Bregović i skrenuo pažnju „da je kasno, da smo fulali vrijeme, do kada imamo izlaz i da idemo kući“.
Naravno, publika se „pobunila“ i Brega je pozvao Tifu „hajde dođi ti završi ovo“.
Vrhunac večeri je bio da su se Alen Islamović i Tifa zaista iskreno zagrlili i zagrljeni otpjevali: Hajdemo u planine, Đurđevdan, Ima neka tajna veza i Ružica!
Što bi rekao pokojni Oliver Dragojević „sve što je lijepo ima kraj.“
