Hiljade ljudi iz cijelog svijeta i ove godine učestvuju u Maršu mira, trodnevnom pješačkom pohodu dugom više od 100 kilometara, od Nezuka do Potočara u Sreberenici.
Odlazak na ovaj pohod i prolazak stazama kojima su u julu 1995. godine hiljade Bošnjaka pokušavale doći do slobodne teritorije nakon pada Srebrenice i počinjenog genocida nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija, za svakog učesnika Marša mira ima poseban značaj .
Svako od njih uz misli na žrtve genocida, sa sobom nosi i vlastite motive i razloge zbog kojih su se odlučili proći putem koji će zauvijek ostati urezan u kolektivnu memoriju jednog naroda, ali i svakog savjesnog čovjeka bilo gdje u svijetu.
Pamtiti, sjećati se i širiti istinu
Među njima su i Nedžad Osmanović i njegova kćerka Sara koji su na Marš mira stigli iz Austrije kako bi zajedno prešli kilometre teškog, ali i za njih svetog puta.
Za Nedžada Osmanovića, Marš mira je osim načina da izrazi poštovanje prema žrtvama i podsjetnik na dane kada je i sam, prije više od 30 godina kao maloljetni dječak, na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, morao bježati spašavajući živu glavu.
Kao dijete i u tim teškim danima spletom okolnosti odvojen od roditelja, pred naletom ubilačkih pohoda tadašnjih zločinačkih vojski i paravojski, Nedžad Osmanović uspio je izbjeći iz rodne Sapne i na nevjerovatan način koji je za neku drugu novinarsku priču, uspio stići do Austrije gdje mu se kasnije pridružila porodica i gdje je završio školovanje, oženio se i sa suprugom Elvisom dobio dvoje djece.
Danas je Nedžad uspješan vlasnik privatne firme u Austriji, čovjek koji je izgradio život u tuđini, ali čije dio srca je zauvijek ostao u domovini.
U Bosni je sagradio kuću, vraća se kad god može, a u Srebrenicu i Memorijalni centar Potočare,s porodicom često dolazi . Prethodnih godina bio je redovan učesnik Moto maratona za Srebrenicu od Beča do Srebrenice.
Prošle godine je prvi put učestvovao i na Maršu mira, a ove godine, kaže da svaki korak za njega ima posebnu težinu i značaj.
'Srebrenica je naša trajna rana, ali i mjesto koje nas obavezuje. Prethodnih godina sam s porodicom dolazio, ne samo 11. jula nego i u drugim mjesecima, a ovdje sam dovodio i svoje prijatelje Austrijance, želeći da sami vide i shvate razmjere genocida počinjenog nad bošnjačkim narodom.
Ove godine Marš mira za mene ima poseban značaj, jer pored mene na ovom putu korača moja kćerka Sara. Kad je pogledam ne mogu se ne sjetiti djece ubijenih Srebreničana koji su oteti iz iz zagrljaja svojih porodica koje moraju živjeti s tim bolom. Važno mi je da moja djeca znaju ko su, odakle su i šta se desilo njihovom narodu i znači mi to što je i moja kćerka sama odlučila doći na Marš mira i tako odati počast žrtvama genocida' kaže za Raport Nedžad Osmanović.
Sveta obaveza
Njegova kćerka Sara, iako rođena i odrasla u Austriji, govori besprijekorno bosanski jezik i kaže da za nju dolazak na Marš mira nije bio stvar izbora, već duboke moralne dužnosti.
Dok korača po teškom terenu, svaki njen korak prožet je tugom, ali i dostojanstvom.
'Bila sam više puta u Srebrenici i svaki put je ta težina i bol jača i sve je teže shvatiti da je neko mogao ubiti toliko ljudi među kojima su mnogi bili i moji vršnjaci i mlađi od mene. Učešćem u Maršu mira ja osjećam da ispunjavam svetu obavezu prema žrtvama sa svakim korakom koji napravim na ovom putu . Smatram da svi koji mogu trebaju doći barem jednom na Marš mira i što češće dolaziti u Srebrenicu, ne samo 11. jula. Mi moramo pamtiti i glasno govoriti o žrtvama genocida gdje god da živimo, kako ih nikada ne bi prekrila tišina zaborava i da se Srebrenica nikada i nikome ne ponovi', kaže za Raport Sara Osmanović.
A, s obzirom na to da godinama i hiljade drugih učesnika iz istih razloga dolaze na Marša mira ,svi oni svjedoče da se istina ne može ugasiti i da će i nove generacije, rođene daleko od Bosne i Hercegovine, nastaviti čuvati sjećanja na srebreničke šehide .