Bosanskohercegovačku, ali i regionalnu javnost potresla je vijest da je preminuo veliki glumac Josip Pejaković. Iza sebe je ostavio bogatu karijeru i izjave koje će se, sigurno, citirati decenijama.
Pejaković, koji je karijeru počeo kao pjevač travničke rok grupe „Veziri“, da bi, ipak, prevladala gluma, prve korake načinio je u amaterskom pozorištu u rodnom Travniku. No, nove role odvode ga u u Sarajevo, gdje su ga prigrlili i publika i kritika. Čuvene su Pejakovićeve monodrame: „On meni nema Bosne“, „Oj živote“ i „O, izbjeglice“, ili one u TV serijama i filmovima „Osma ofanziva“, „Gluhi barut“, „Savršeni krug“.
Ipak, ono po čemu ćemo ga svi najviše pamtiti jeste monodrama "On meni nema Bosne". Kroz ovo djelo, Pejaković je postao simbol bh. glumišta, ali i bosanskog duha.
Jer, kako bolan nema Bosne, a Neretva huči?
"Kako, bolan, nema Bosne a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se hajvanu, pogledaj – ide. Ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Ukrina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Lašva, ide Željeznica. Svi oni i one IDU, a ti ‘dje ćeš?
Nemaš kud!
Ide, bolan i Vrbas, u njega utiče Ugar. Tu riba ima. Tu si ti treb’o ribe fatat, a ne moju kuću rušit’. Ti si treb’o otić’ na onu Unu, zasjest’ s komšijama i zapjevat’ – ah, meraka u večeri rane – a ne se fatat’ granata i djecu po gradovima ubijat’. SRAM TE BILO!
Da imaš imalo duše k’o što je nemaš ti bi znao, dok god te rijeke teku Bosne ima, a tebe, tebe nema ni u onoj šubi na mom plafonu ‘dje se džahkad hajvani zavlače. Jer u moju šubu i kad se hajvani zavlače postaju domaće životinje, a ti ni to ne moreš, znaš.
Joj, kad te ‘nako jal za mali, jal za vel’ki nožni prst svežem kanafom pa te pustim niz Vrbas… joj, kako ću te popiti pivo moja i zapjevat’ k’o što ti nikad niko zapjev’o nije: Narodno veselje!
Joj, kad onako bosonog krenem u šeher, a sve me probada po tabanima, popnem se na Šehitluke i kažem: ama nije bolan samo tvoja i moja je, nije bolan samo vaša i naša je. I biće je akobogda", mali je dio monodrame "On meni nema Bosne".
Njegove monodrame bile su više od pozorišta, one su bile simbol jednog vremena, u kojem se nikada nije libio govoriti, pa i onda kada su drugi šutjeli. A ono što je govorio, uvijek je bio direktno, u srž.
Njegov prepoznatljivi glas, koji će nas podsjećati na vrijednosti koje je zastupao tokom svog života, još dugo ćemo pamtiti.
Jedan od posljednjih intervjua dao je u aprilu ove godine za Raport.
"Što je najznačnije ovoga trenutka pametan čovjek ne može imati mišljenje, jer ovdje je svojevrsno natezanje konopca i čeka se da neko tu presudi.
I vjerovatno će na kraju konopac pući i svi otići na svoju stranu na leđa, jer se to smišljeno radi i sve to je već davno dogovoreno.
Historija se ponavlja, međutim pošto smo jako loši učenici iz te istorije nismo ništa naučili. Tako se dešava i ovog puta.
Pametnom čovjeku predstoji da šuti jer budale su glasnije u ovom trenutku od njih", kazao je tada Pejaković, ističući kako je priređena takva politika da je njegov savjet - ne treba imati nikakav stav.