Duboko ispod atlantskih valova, zapadno od Srednjoatlantskog grebena, uzdiže se dramatičan pejzaž podvodnih tornjeva i monolita koji okomito probijaju tamu. Riječ je o hidrotermalnom polju Lost City, otkrivenom 2000. godine, koje se nalazi na više od 700 metara ispod površine mora i predstavlja najdugovječnije poznato hidrotermalno okruženje u okeanima.
Strukture visoke od svega nekoliko centimetara do impresivnih 60 metara djeluju sablasno u plavičastom svjetlu daljinski upravljanih podvodnih vozila. Njihove kremaste karbonatne stijene nastaju hemijskim reakcijama između izdignutog plašta i morske vode, procesom koji u okean oslobađa vodik, metan i druge rastvorene plinove. Prema naučnim procjenama, ovaj ekosistem aktivan je najmanje 120.000 godina, a moguće i znatno duže.
Ekosistem izvan granica poznatog
U pukotinama i procjepima ovih hidrotermalnih otvora nastaju ugljikovodici koji hrane raznovrsne mikrobne zajednice, i to u uslovima u kojima kiseonik nije nužno prisutan. Dimnjaci Lost Cityja ispuštaju plinove temperature do 40 stepeni Celzijusa, stvarajući stanište izuzetno prilagodljivim organizmima. Brojne vrste puževa i račića naseljavaju ove strukture, dok su veće životinje – poput rakova, škampa, morskih ježeva i murina, rjeđe, ali ipak prisutne.
Uprkos ekstremnim uslovima, život ovdje buja, a naučnici upozoravaju da je riječ o jedinstvenom i izuzetno važnom prirodnom lokalitetu. Tokom 2024. godine zabilježeno je rekordno vađenje jezgre iz plašta, dužine 1.268 metara, upravo s ovog područja. Očekuje se da bi ovaj uzorak mogao pružiti ključne podatke o nastanku života na Zemlji prije milijardi godina, sačuvane u mineralima s dna okeana.
Iako se pretpostavlja da slična hidrotermalna polja postoje i u drugim dijelovima svjetskih okeana, Lost City je zasad jedino koje su daljinski upravljana vozila uspjela potvrditi.
Tragovi života izvan Zemlje?
Za razliku od takozvanih crnih pušača, hidrotermalnih otvora povezanih s vulkanskom aktivnošću – Lost City ne zavisi od topline magme. Crni pušači uglavnom izbacuju minerale bogate željezom i sumporom, dok Lost City proizvodi i do stotinu puta više vodika i metana, a njegovi kalcitni dimnjaci znatno su veći i dugotrajniji.
Naučnici ističu da ugljikovodici koje proizvodi Lost City ne nastaju iz atmosferskog ugljikovog dioksida niti uz pomoć Sunčeve energije, već isključivo kroz hemijske reakcije na morskom dnu. S obzirom na to da su ugljikovodici osnovni građevni elementi života, otvara se mogućnost da je život mogao nastati u sličnim hidrotermalnim sistemima, ne samo na Zemlji, već i na drugim nebeskim tijelima.
„Ovo je primjer vrste ekosistema koji bi i danas mogao biti aktivan na Enceladu ili Europi“, izjavio je mikrobiolog William Brazelton za Smithsonian 2018. godine, navodeći Saturnov i Jupiterov mjesec kao potencijalna mjesta za postojanje vanzemaljskog života, uz dodatak: „A možda je bio prisutan i na Marsu u prošlosti.“
Najviši monolit Lost Cityja nosi ime Posejdon, po grčkom bogu mora, i dostiže visinu veću od 60 metara. U njegovoj blizini nalazi se strma litica s kraćim eruptivnim otvorima. Istraživači s Univerziteta Washington opisali su ove otvore kao mjesta na kojima voda istječe poput suza, formirajući „nakupine nježnih, višekrakih karbonatnih formacija koje se pružaju poput prstiju okrenutih prema gore“.
Prijetnja industrijskih ambicija
Neobični podvodni pejzaž ne privlači samo naučnike. Još 2018. godine objavljeno je da je Poljska dobila pravo na istraživanje i eksploataciju dubokog mora u području oko Lost Cityja. Iako se u samom hidrotermalnom polju ne nalaze komercijalno vrijedni resursi, naučnici upozoravaju da bi rudarske aktivnosti u okolini mogle imati katastrofalne posljedice.
Oblaci sedimenta i otpadne materije nastale tokom rudarenja mogle bi se proširiti na osjetljivi ekosistem i ozbiljno ugroziti njegovu stabilnost. Zbog toga pojedini stručnjaci pozivaju da se Lost City zaštiti kao svjetska prirodna baština, kako bi se spriječilo uništavanje ovog jedinstvenog prirodnog fenomena.
Zaključak: Svjedok nastanka života
Lost City već desetinama hiljada godina predstavlja dokaz upornosti života u najnegostoljubivijim uslovima na planeti. Istovremeno, njegova budućnost mogla bi biti ugrožena ljudskim djelovanjem. Naučnici upozoravaju da bi bilo simbolično, ali i tragično, da čovječanstvo uništi mjesto koje možda krije odgovor na jedno od najvažnijih pitanja: kako je život nastao.