Okus i miris toliko su blisko povezani da sam miris omiljene hrane može prizvati njen ukus bez ikakvog svjesnog napora. Sada su, prvi put, snimci mozga i mašinsko učenje precizno odredili oblast odgovornu za ovo preplitanje čula kod ljudi, oblast zvanu insula. Ona je krivac zašto nas hrana toliko privlači.
Ova otkrića mogu objasniti zašto ljudi žude za određenim namirnicama ili, naprotiv, zašto im se određena hrana gadi, kaže Ivan de Araugo, neuronaučnik sa Instituta „Max Plank“ za biološku kibernetiku u Tibingenu, Njemačka.
Miris i ukus se povezuju onog trenutka kada zagrizemo zalogaj hrane, objašnjava Putu Agus Horisantono, neuronaučnik sa Instituta Karolinska u Stokholmu. Neke hemikalije iz hrane aktiviraju receptore na jeziku za slatko, slano, kiselo, gorko… Dok drugi molekuli prolaze kroz nepce i aktiviraju receptore za miris u zadnjem dijelu nosa. Ti tzv. retronazalni mirisi omogućavaju, primjerice, razlikovanje manga od breskve.
Mozak spaja te signale i stvara naš doživljaj ukusa, ali naučnici dugo nisu znali gdje se tačno u mozgu to dešava.
U novoj studiji, Horisantono i kolege dali su 25 učesnika male količine tečnosti koje aktiviraju isključivo njihove receptore za okus ili retronazalne mirise, dok su pratili moždanu aktivnost. Algoritmi mašinskog učenja analizirali su snimke i prepoznali obrasce reakcija u moždanoj regiji insula. Pokazalo se da insula tumači signale mirisa i ukusa na sličan način, te predstavlja prvu fazu u obradi okusa.
Insula također nadgleda unutrašnje organe poput želuca i crijeva i podsvjesno utječe na naše prehrambene navike i doživljaj tijela. Kod ljudi je do sada bilo teško detaljno proučiti njene funkcije, ali sofisticirane metode korištene u ovoj studiji omogućile su novo razumijevanje njenog značaja.
Horistantono trenutno istražuje i kako mirisi iz prednjeg dijela nosa, koji izazivaju žudnju za hranom dok prolazimo pored restorana ili supermarketa, aktiviraju insulu i utječu na naše ponašanje pri jelu.