Jedna od najjezivijih slika Holokausta prikazuje nacističkog vojnika s naočalama kako drži pištolj uperen u glavu rezigniranog muškarca u odijelu, koji kleči pored jame punih leševa. Oko njih stoje njemački vojnici.
Fotografija snimljena na području današnje Ukrajine dugo je bila poznata, pogrešno, kao „Posljednji Jevrej u Vinici“, a decenijama je ostala obavijena misterijom, piše Guardian.
Njemački historičar Jürgen Matthäus, koji živi u SAD, godinama je strpljivo slagao dijelove slagalice i sada je, uz pomoć umjetne inteligencije, uvjeren da je identifikovao ubicu.
Prema nalazima objavljenim u uglednom časopisu Zeitschrift für Geschichtswissenschaft, SS je masakr počinio 28. jula 1941. godine, najvjerovatnije u ranim poslijepodnevnim satima, u tvrđavi u gradu Berdyčivu.
Ovaj grad, smješten 150 km jugozapadno od Kijeva i oko 90 km sjeverno od današnje Vinice (koja je dugo bila pogrešno označavana kao mjesto zločina), stoljećima je bio živopisan centar jevrejskog života.
Masakr je izvela Einsatzgruppe C, jedna od mobilnih jedinica poslanih u novookupirani Sovjetski Savez s ciljem „čišćenja“ područja od „Jevreja i partizana“, uoči Hitlerove posjete.
Nastavnik jezika iz Njemačke
Među pripadnicima jedinice bio je i Jakobus Onnen, nastavnik francuskog, engleskog i tjelesnog, rođen 1906. u njemačkom selu Tichelwarf, blizu nizozemske granice.
Matthäus opisuje „postepeni proces“ tradicionalnog kopanja po arhivama, slučajnih otkrića, pomoći kolega i revolucionarnog doprinosa volontera iz grupe za otvoreno novinarstvo Bellingcat.
„Prema onome što čujem od tehničkih eksperata, podudarnost je neuobičajeno visoka u pogledu procenta koji je algoritam izračunao,“ rekao je Matthäus.
Preliminarna istraživanja objavljena prošle godine već su omogućila Matthäusu da otkrije datum, lokaciju i jedinicu uključenu u masakr, što je privuklo pažnju njemačkih medija.
Jedan čitalac se javio i rekao da vjeruje, na osnovu porodične prepiske iz tog perioda, da bi ubica mogao biti ujak njegove supruge upravo Jakobus Onnen.
Porodica je 1990-ih uništila Onnenova pisma s istočnog fronta, ali su sačuvali fotografije. Te slike su Bellingcatovi volonteri iskoristili za AI analizu lica.
AI pomaže
„Stručnjaci za AI kažu da je, budući da se radi o historijskoj fotografiji, teže dobiti 98 ili 99,9% podudarnosti, što se često dešava u savremenom forenzičkom radu,“ pojasnio je Matthäus.
Ipak, jaka sličnost, u kombinaciji s gomilom posrednih dokaza, dala mu je dovoljno kredibiliteta da objavi rezultate.
„Digitalni alati u humanistici su doživjeli ogroman rast, ali se obično koriste za obradu masovnih podataka, a ne toliko za kvalitativne analize,“ rekao je. „Ovo svakako nije čarobni metak, samo još jedan alat. Ljudski faktor ostaje ključan.“
Onnen, koji se priključio Nacističkoj partiji još prije nego što je Hitler došao na vlast 1933., poticao je iz obrazovane porodice i u mladosti je volio „putovanja i učenje jezika“.
„A onda dolazi njegovo raspoređivanje na istok i, očigledno, evo ga ovdje,“ rekao je Matthäus. „Pitanje motivacije je jedno od najtežih. Zašto se baš tako postavio na slici? Mislim da je htio impresionirati.“
Onnen nikada nije napredovao iznad relativno niskog čina i poginuo je u borbi u augustu 1943.
„Učešće u masovnim ubistvima nije se smatralo ničim posebnim, niti vam je donosilo bodove u tim jedinicama smrti,“ dodao je Matthäus.
Fotografija kao „trofej zločina“
Matthäus, donedavno šef istraživačkog odjela Muzeja Holokausta u Washingtonu, kaže da je „prilično sigurno“ da je fotografiju masakra u Berdyčivu, od koje postoji nekoliko primjeraka, snimio jedan od njemačkih vojnika. Takve fotografije su, kaže, često služile kao „trofeji“ sa krvavih pohoda.
Od oko 20.000 Jevreja koji su živjeli u Berdyčivu prije dolaska Nijemaca 1941., početkom 1944. ostalo ih je samo 15, navodi Der Spiegel, koji je također izvještavao o istraživanju.
„Ova masovna ubistva ovakvog tipa nastavila su se do posljednjeg dana njemačke okupacije na istoku,“ kaže Matthäus.
„Smatram da ova fotografija treba da bude jednako važna kao i slika kapije Auschwitza, jer nam pokazuje direktnu konfrontaciju – lice u lice između ubice i žrtve.“
Žrtva još uvijek bez imena
Matthäusov projekt također uključuje potragu za identitetom žrtve na slici. U tome sarađuje s ukrajinskim kolegom Andriijem Mahaletskim, koristeći sovjetske arhive lokalnih zajednica.
I ovdje bi AI mogao pomoći, ukoliko se pronađu uporedive fotografije muškarca u odijelu.
No, zadatak je izuzetno težak: dok su nacisti vodili detaljnu evidenciju deportovanih iz zapadne Evrope, ogromna većina žrtava ubijenih na istoku ostala je bezimena, što je i bila namjera ubica.
„Bilo je više od milion žrtava u okupiranom Sovjetskom Savezu,“ kaže Matthäus. „Većina njih je i danas nepoznata, baš kako su nacisti htjeli.“