Stogodišnjaci, koji su nekada smatrani rijetkima, danas su postali uobičajena pojava. Zapravo, oni su najbrže rastuća demografska grupa svjetske populacije, a njihov se broj otprilike udvostručuje svakih deset godina još od 1970-ih.
Koliko dugo ljudi mogu živjeti i šta određuje dug i zdrav život, pitanje je koje zanima čovječanstvo od davnina. Platon i Aristotel su pisali o procesu starenja prije više od 2.300 godina.
U potrazi za tajnama dugovječnosti
Potraga za razumijevanjem tajni izuzetne dugovječnosti nije jednostavna. Ona uključuje razotkrivanje složenog odnosa između genetske predispozicije i životnog stila, i kako ti faktori međusobno djeluju tokom cijelog života jedne osobe, piše Science Alert.
Naša najnovija studija, objavljena u časopisu GeroScience, otkrila je zajedničke biomarkere, uključujući nivoe holesterola i glukoze, kod osoba koje su doživjele više od 90 godina.
Nona i stogodišnjaci već dugo su predmet velikog interesa naučnika jer mogu pomoći da shvatimo kako produžiti život – ali i kako ostarjeti u boljem zdravlju.
Najveće dosad istraživanje biomarkera kod dugovječnih osoba
Do sada su studije o stogodišnjacima često bile malog obima i fokusirane na odabrane grupe – na primjer, isključujući one koji žive u domovima za starije.
Naša studija predstavlja najveće dosad istraživanje koje upoređuje biomarkere mjerene tokom života izuzetno dugovječnih osoba sa onima koji su živjeli kraće.
U istraživanju smo uporedili biomarkere osoba koje su živjele više od 100 godina s njihovim vršnjacima koji su doživjeli kraći životni vijek, te istražili povezanost biomarkera sa vjerovatnoćom da se doživi stota godina.
Studija je obuhvatila podatke 44.000 Šveđana koji su prošli zdravstvene preglede u dobi od 64 do 99 godina – svi su bili dio takozvane Amoris kohorte.
Ti učesnici su praćeni kroz švedske registre do 35 godina. Među njima, 1.224 osobe (ili 2,7%) doživjele su 100 godina, a velika većina (85%) stogodišnjaka bile su žene.
Koji su biomarkeri uzeti u obzir
U istraživanje je uključeno 12 biomarkera iz krvi koji su povezani sa upalama, metabolizmom, funkcijama jetre i bubrega, kao i s mogućom pothranjenošću i anemijom – sve stavke koje su već ranije bile povezane sa starenjem ili smrtnošću.
Biomarker povezan s upalom bio je mokraćna kiselina – otpadna supstanca nastala probavom određene hrane.
Također su posmatrani markeri povezani s metabolizmom i funkcijom organizma, uključujući ukupni holesterol i glukozu, te oni povezani s funkcijom jetre: alanin aminotransferaza (ALAT), aspartat aminotransferaza (ASAT), albumin, gama-glutamil transferaza (GGT), alkalna fosfataza (ALP) i laktat dehidrogenaza (LDH).
Posmatrani su i kreatinin (vezan za bubrežnu funkciju), željezo i ukupna vezna sposobnost željeza (TIBC), što je povezano s anemijom. Konačno, analiziran je i albumin, biomarker povezan s ishranom.
Ključna otkrića: Niži nivoi glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline
Otkrili smo da su, generalno, osobe koje su doživjele stotu godinu imale niže nivoe glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline već od svojih šezdesetih godina.
Iako srednje vrijednosti većine biomarkera nisu značajno varirale između stogodišnjaka i onih koji su živjeli kraće, stogodišnjaci su rijetko imali izrazito visoke ili niske vrijednosti.
Na primjer, vrlo mali broj stogodišnjaka imao je nivo glukoze viši od 6,5 mmol/L u ranijim godinama, ili kreatinin viši od 125 µmol/L.
Za mnoge biomarkere, i stogodišnjaci i ostali imali su vrijednosti izvan opsega koje kliničke smjernice smatraju normalnim – što vjerovatno proizlazi iz činjenice da su te smjernice bazirane na mlađoj i zdravijoj populaciji.
Koji biomarkeri povećavaju šanse za dug život?
Kada smo analizirali koji biomarkeri su povezani s vjerovatnoćom da se doživi 100 godina, otkrili smo da je 10 od 12 pokazalo povezanost – osim ALAT-a i albumina – i to čak i nakon što smo uzeli u obzir dob, spol i prisutnost bolesti.
Osobe koje su bile u najnižoj od pet grupa po nivou holesterola i željeza imale su manju vjerovatnoću da dožive 100 godina, u poređenju s onima koji su imali više vrijednosti.
S druge strane, viši nivoi glukoze, kreatinina, mokraćne kiseline i pokazatelja funkcije jetre također su smanjivali šanse da osoba postane stogodišnjak.
U apsolutnim brojkama, razlike su za neke biomarkere bile male, dok su za druge bile nešto izraženije.
Na primjer, kod mokraćne kiseline, apsolutna razlika iznosila je 2,5 postotna poena: osobe s najnižim nivoima mokraćne kiseline imale su 4% šanse da dožive 100 godina, dok su one s najvišim nivoima imale samo 1,5% šanse.
Zaključak: mali pokazatelji – veliki efekti?
Iako su razlike koje smo otkrili bile relativno male, sugeriraju moguću povezanost između metaboličkog zdravlja, ishrane i izuzetne dugovječnosti.
Studija, međutim, ne daje konkretne odgovore o tome koji tačno faktori životnog stila ili geni uzrokuju određene vrijednosti biomarkera.
Ipak, logično je pretpostaviti da ishrana i unos alkohola igraju određenu ulogu.
Praćenje vrijednosti bubrega, jetre, glukoze i mokraćne kiseline kako starimo – vjerovatno nije loša ideja.
Naravno, određenu ulogu u dostizanju izuzetno visoke starosti vjerovatno igra i sreća.
Ali činjenica da se razlike u biomarkerima mogu primijetiti mnogo godina prije smrti sugeriše da genetika i način života takođe imaju značajan utjecaj.