Skeletni ostaci otkriveni u mađarskoj prijestolnici Budimpešti pripadaju Beli od Mačve, potomku dinastija Arpadovića i Rjurikovića, potvrdio je međunarodni tim koji su predvodili mađarski naučnici. Ovo otkriće riješilo je dugogodišnju arheološku misteriju.
Projekat je organizirao Tamaš Hajdu s Odjeljenja za antropologiju Univerziteta Loránd Eötvös, a genetske analize provele su Ana Sečenji-Nađ i Noemi Borbelj s Instituta za arheogenomiku. Njihov rad pokazuje kako se historijski zapisi mogu potvrditi, a nasilne smrti rekonstruirati do izuzetnih detalja kada saradnju ostvare humanističke i prirodne nauke.
Studija je objavljena u Forensic Science International: Genetics.
Otkriće na Margitinom otoku
Priča je počela 1915. godine, kada su arheolozi u dominikanskom samostanu na Margitinom otoku (Margitsziget) u Budimpešti otkrili kosti mladića u sakristiji. Na osnovu konteksta sahrane, periodičnih izvora i tragova trauma na skeletu, tada je sugerirano da ostaci pripadaju Beli, banu Mačve.
Bela od Mačve (1243–1272) bio je unuk mađarskog kralja Bele IV po majčinoj strani, dok je njegova očeva loza potjecala od Rjurikovića, skandinavske dinastije koja je vladala Kijevskom Rusijom. Prema austrijskim hronikama iz 13. stoljeća, Belu je u novembru 1272. ubio ban Henrik Kőszegi iz porodice Héder i njegovi saradnici. Savremeni zapisi navode kako su njegovo unakaženo tijelo sakupile njegova sestra Margita i rodica Eržebet, te ga sahranile u dominikanskom samostanu.
Izgubljene kosti i nestanak u 20. stoljeću
Nakon iskopavanja, ostaci su poslani Lajošu Bartucu na Antropološki institut Budimpeštanskog univerziteta radi bioantropološke analize. Bartuc je dokumentirao 23 rane od mača na skeletu i višestruke smrtonosne povrede lobanje. Zaključio je da su Belu istovremeno napale više osoba i da je udaran dok je ležao na zemlji.
Bartuc je javno spomenuo kosti 1936. i objavio fotografiju lobanje 1938. godine. Nakon toga svi tragovi o ostacima nestaju, pa se smatralo da su izgubljeni tokom Drugog svjetskog rata.
Neočekivano, 2018. godine postkranijalne kosti su ponovo pronađene u drvenoj kutiji u Antropološkoj zbirci Mađarskog prirodoslovnog muzeja, dok se lobanja sve vrijeme čuvala u zbirci Aurela Teroka.
Ponovno otvaranje slučaja modernom naukom
Novi međunarodni istraživački tim formiran je 2018. i uključivao je antropologe, genetičare, arheologe, arheobotaničare, stručnjake za stabilne izotope, radiokarbon i stomatologiju. Cilj je bio potvrditi identitet ostataka najsavremenijim metodama i što detaljnije rekonstruirati život i smrt Bele od Mačve.
Otkriće je izuzetno vrijedno: osim kralja Bele III, Bela od Mačve jedini je potvrđeni potomak Arpadovića čiji je gotovo kompletan skelet sačuvan. To omogućava rijedak uvid u genetsko nasljeđe Arpadovića i Rjurikovića. U istraživanju su učestvovali stručnjaci iz Beča, Bolonje, Helsinkija, Harvarda i brojnih mađarskih institucija.
Biološki profil i ishrana
Analiza je pokazala da je muškarac sahranjen ispod poda manastira bio u ranim dvadesetim godinama života. Radiokarbonsko datiranje obavljeno je u dvije laboratorije, jer su prvi rezultati davali nešto raniji datum od očekivanog, drugu polovinu 13. stoljeća.
Dodatni testovi otkrili su da je razlog u prehrani: konzumirao je velike količine životinjskih proteina, uključujući ribu i moguće školjke koje su uzimale ugljik iz drevnih izvora, što je poznat efekt u kostima.
Istražen je i zubni kamenac, pronađeno je preko hiljadu mikro-fosila. Zrna skroba pšenice i ječma, s tragovima kuhanja i pečenja, pokazuju da je jeo kuhanu pšeničnu kašu i pečeni pšenični hljeb.
Izotopi stroncija pokazali su da nije odrastao na mjestu sahrane. Potpisi iz ranog djetinjstva podudaraju se s područjem Vukovara i Srema, nekada dijelom Mačvanske banovine, a danas dijelovima Hrvatske i Srbije. Kasnije se preselio vjerovatno blizu današnje Budimpešte.
Genetski dokazi i kraljevske loze
Na Institutu za arheogenomiku potvrđen je identitet: genetički nalazi odgovaraju porodičnim vezama opisanima u historijskim izvorima.
Potvrđeno je da je Bela od Mačve bio praunuk kralja Bele III, a genetska udaljenost od Ladislava I Svetog potpuno odgovara očekivanim obrascima loze.
Analiza cijelog genoma otkrila je snažnu skandinavsku komponentu (oko 50%), znatno istočno-mediteransko porijeklo i manju srednjoevropsku komponentu iz ranog srednjeg vijeka — što se potpuno uklapa u porijeklo njegove porodice. Rezultati Y-hromozoma potvrdili su očinsku liniju Rjurikovića.
Rekonstrukcija koordiniranog i brutalnog atentata
Za razumijevanje načina smrti napravljena je detaljna forenzička analiza: dokumentirano je 26 perimortalnih povreda, devet na lobanji i 17 na ostatku tijela, sve nanesene u jednom nasilnom događaju.
Obrazac rana pokazuje da su učestvovala tri napadača: jedan naprijed, drugi s lijeve strane, treći s desne.
Bela je prepoznao napad i pokušao da se brani. Najvjerovatnije su korištena dva tipa oružja: sablja i dugi mač. Dubina posjekotina ukazuje da nije nosio oklop.
Napad je počeo udarcima u glavu i gornji dio tijela, zatim odbrambenim ranama dok je pokušavao blokirati napade. Kada je onesposobljen udarcima sa strane, pao je na zemlju, nakon čega su mu zadani smrtonosni udarci u glavu i lice.
Broj i brutalnost rana ukazuju na snažne emocije, bijes, mržnju, dok koordinacija napada jasno govori o planiranju.
Iako je atentat bio djelimično ili potpuno planiran, način na koji je ubijen pokazuje da nije izveden hladnokrvno, nego u naletu žestokog nasilja.