Kada se vulkanski otok Surtsey 1963. godine izdigao iz sjevernog Atlantskog oceana, naučnicima je pružio jedinstvenu priliku da posmatraju nastanak života na potpuno novom i neplodnom tlu. Decenijama su ekolozi vjerovali da sposobnost biljaka da dospiju do udaljenih i izoliranih mjesta zavisi uglavnom od posebnih prilagodbi za širenje na velike udaljenosti. Vjerovalo se, na primjer, da mesnati plodovi privlače ptice koje bi ih jele i kasnije raspršivale sjeme, čime bi tim vrstama davale prednost u kolonizaciji.
Nova studija, objavljena u časopisu Ecology Letters, dovodi u pitanje ovu dugogodišnju teoriju. Istraživači s Islanda, iz Mađarske i Španije otkrili su da većina od 78 vrsta vaskularnih biljaka koje su kolonizirale Surtsey od 1965. godine nema osobine tradicionalno povezane sa širenjem na velike udaljenosti. Umjesto toga, galebovi, guske i šljukarice imale su ključnu ulogu u prenošenju sjemena na otok, noseći ih u svojim crijevima ili putem izmeta. Na taj način ptice su prenosile širok spektar biljnih vrsta, postavljajući temelje ekosistema Surtseya koji se i danas razvija.
“Ptice su se pokazale kao pravi pioniri Surtseya, donoseći sjeme biljaka koje, prema konvencionalnim teorijama, ne bi trebale biti u stanju da tamo dospiju. Ovi rezultati pobijaju tradicionalne pretpostavke o kolonizaciji biljaka i pokazuju da, ako želimo razumjeti kako se život širi i reagira na promjene u okolini, moramo sagledati interakcije između biljaka i životinja. Život se ne širi izolirano, on prati život,” rekao je dr Pavel Vasović s Instituta za prirodne nauke Islanda, jedan od autora studije.
Vođa istraživanja, dr Andy Green iz Biološke stanice Doñana u Španiji, istakao je:
“Naša otkrića imaju dalekosežne implikacije za ekologiju i očuvanje prirode. Životinje, a posebno ptice, ključni su pokretači raspršivanja i kolonizacije biljaka. Kako se migracione rute mijenjaju zbog klimatskog zagrijavanja, ptice će imati presudnu ulogu u pomaganju biljkama da se prilagode novim sredinama.”
Studija naglašava izuzetan značaj Surtseya kao prirodne laboratorije, gdje naučnici mogu promatrati fundamentalne procese života, kako ekosistemi nastaju, razvijaju se i reagiraju na promjene u okolini. Ona ukazuje na potrebu za novim ekološkim modelima koji u obzir uzimaju stvarne biološke interakcije, umjesto da se oslanjaju isključivo na osobine sjemena ili taksonomske klasifikacije.
“Dugoročna istraživanja poput onih provedenih na Surtseyu neprocjenjiva su za biologiju. Ona nam omogućavaju da svjedočimo ekološkim procesima koji bi inače ostali nevidljivi, kako se život kolonizira, razvija i prilagođava. Takav rad ključan je za razumijevanje budućnosti ekosistema u svijetu koji se brzo mijenja,” zaključio je.