Margaret Atwood je najpoznatija po romanu The Handmaid’s Tale, ali njen opus je daleko širi i obuhvata desetljeća književnog stvaranja. Jedna od najzanimljivijih ekranizacija njenog rada stigla je upravo na Netflix, i to iste godine kada je Huluova adaptacija The Handmaid’s Tale postala globalni hit, piše Collider.
Riječ je o mini-seriji Alias Grace, mračnoj kriminalističkoj drami koja kombinuje istoriju, psihološki triler i društvenu kritiku.
Radnja je inspirisana stvarnim slučajem iz 19. stoljeća.
Godine 1843., mlada irska imigrantica Grace Marks (Sarah Gadon) i sluga James McDermott osuđeni su za brutalno ubistvo svog poslodavca Thomasa Kinneara (Paul Gross) i njegove kućne pomoćnice Nancy Montgomery (Anna Paquin). McDermott je pogubljen, dok je Grace kazna smanjena na doživotni zatvor, a kasnije je i pomilovana.
Međutim, jedno pitanje nikada nije dobilo jasan odgovor:
da li je Grace bila saučesnik, žrtva ili nešto između?
Serija ne nudi jednostavne odgovore. Naprotiv, igra se sa percepcijom gledatelja.
Grace kroz razgovore sa doktorom Simonom Jordanom (Edward Holcroft) priča svoju verziju događaja, ali njena priča stalno ostavlja prostor sumnji. Svaka nova interpretacija mijenja način na koji je gledamo, kao žrtvu, zavodnicu ili hladnokrvnu manipulatoricu.
U pozadini, serija prikazuje brutalnu realnost ženskog života u 19. stoljeću, gdje su siromaštvo, nasilje i društvene norme oblikovali gotovo svaku odluku.
Alias Grace snažno prikazuje kako društvo oblikuje “istinu”.
Grace postaje projekcija tuđih fantazija: za jedne je opasna zavodnica,
za druge nevina žrtva, a za treće samo zabavna priča.
Niko zapravo ne pokušava da je razumije kao osobu.
Režija Mary Harron i scenarij Sarah Polley daju seriji spor, ali napet ritam. Atmosfera je mračna, klaustrofobična i stalno na ivici nelagode.
Sarah Gadon u ulozi Grace nosi cijelu seriju, smirena, zatvorena i neuhvatljiva, stalno balansira između ranjivosti i nečeg mnogo dubljeg i neprozirnog.
Alias Grace nije klasična kriminalistička priča. To je serija o tome koliko je “istina” zapravo podložna interpretaciji.
Bez obzira na to kako je gledalac doživi, ostavlja isti utisak:
da neke priče nikada ne mogu imati samo jednu verziju.