Uvečer 8. juna, stranka Likud izraelskog premijera Benjamina Netanyahua objavila je na svom zvaničnom nalogu na mreži X četiri riječi:
"Nema Gadija bez Tibija".
Uz kratku poruku objavljen je i 11-sekundni video generiran umjetnom inteligencijom, na kojem se vide dvojica političara – Gadi Eisenkot i Ahmad Tibi – kako stoje zajedno ispred zgrade parlamenta nad kojom se nadvijaju tamni oblaci.
Na kraju videa ispisana je poruka: "Eisenkot nema vladu bez Arapa", aludirajući na Tibija, jednog od najistaknutijih arapskih zastupnika u izraelskom parlamentu.
Objava je naglasila dva ključna elementa kampanje Likuda uoči parlamentarnih izbora zakazanih za kraj oktobra. Prvi je da će se Netanyahu ponovo osloniti na antiarapsku retoriku kojom se njegova stranka služi godinama. Drugi je da se bivši načelnik Generalštaba izraelske vojske Gadi Eisenkot sada smatra glavnom političkom prijetnjom najdugovječnijem izraelskom premijeru.
Eisenkotovo ime možda još nije široko poznato izvan Izraela, ali u toj zemlji njegova politička težina posljednjih mjeseci ubrzano raste. Potisnuo je bivšeg premijera Naftalija Bennetta i postao glavni izazivač Netanyahuu. Jedan Netanyahuov savjetnik čak je rekao da imaju pripremljenih još 400 videa usmjerenih protiv Eisenkota.
Njegova stranka Yashar ('Pravo' ili 'Pošteno' na hebrejskom), osnovana prije manje od godinu dana, donedavno je u anketama osvajala jednocifren procenat podrške. Danas je većina istraživanja javnog mnijenja svrstava tik uz Likud, ispred zajedničke liste koju predvode Bennett i još jedan bivši premijer, Yair Lapid.
Njih dvojica pokušali su Eisenkota uključiti u jedinstveni blok protiv Netanyahua, ali je on to odbio i odlučio izaći samostalno na izbore. U međuvremenu ih je u više anketa i prestigao.
Prema posljednjem istraživanju televizije Channel 12, Eisenkotova stranka osvojila bi 21 zastupničko mjesto u Knessetu, odmah iza Likuda sa 23 mandata, dok bi savez Bennett–Lapid dobio 18 mjesta.
Na pitanje ko bi bio bolji premijer, 38 posto ispitanika izabralo je Eisenkota, dok je 36 posto podržalo Netanyahua. I druga istraživanja pokazuju sličan trend.
Promjena se vidi i u porukama Likuda, koji je nakon mjeseci fokusiranja na Bennetta sada Eisenkota počeo tretirati kao glavnog protivnika.
Posljednjih sedmica društvenim mrežama kruže videosnimci koji ismijavaju Eisenkotov izražen naglasak dok govori engleski, suprotstavljajući ga uglađenom međunarodnom nastupu Netanyahua, koji je srednju školu završio u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji. Još jedna nova linija napada glasi: „Gadi ne bi napao Iran.“
Međutim, analitičari smatraju da bi upravo taj kontrast mogao biti Eisenkotova najveća prednost. Po načinu nastupa i javnoj slici on je potpuna suprotnost Netanyahuu – više nego bilo koji njegov protivnik posljednjih godina.
Netanyahu (76) decenijama usavršava politički teatar, oštre poruke i velike javne nastupe. Eisenkot (66) govori tiho, nenametljiv je i bez dramatičnih gesti. Nije čovjek viralnih videa, nego bivši vojni planer usmjeren na procese i strategiju.
Njihove biografije dodatno naglašavaju razlike.
Netanyahu, sin uglednog historičara, odrastao je u elitnim krugovima Jerusalema i služio u prestižnoj specijalnoj jedinici Sayeret Matkal.
Eisenkot je drugi od devetero djece marokanskih doseljenika. Odrastao je u Tiberiasu i Eilatu, daleko od tradicionalnih izraelskih centara političke moći. Kroz vojnu karijeru napredovao je u brigadi Golani, da bi od 2015. do 2019. bio načelnik Generalštaba Izraelskih odbrambenih snaga (IDF), upravo na prijedlog Netanyahua.
"Pod tvojom komandom, Gadi, IDF je ostvario velike uspjehe", rekao je Netanyahu na ceremoniji njegovog odlaska u penziju 2019. godine.
"Odajemo ti priznanje za sve tvoje zasluge kao borca i komandanta".
Njegov mandat obilježili su i politički pritisci i kontroverze.
Godine 2016. Eisenkot je nadgledao proces protiv vojnog bolničara Elora Azarije, osuđenog zbog ubistva ranjenog palestinskog napadača u Hebronu. Taj slučaj prerastao je u veliku političku raspravu o vojnoj etici i pravilima angažmana. Uprkos snažnom pritisku desnice, uključujući i samog Netanyahua, Eisenkot je podržao vojni pravosudni proces.
U politiku je ušao 2022. godine pridruživši se Bennyju Gantzu, još jednom bivšem načelniku Generalštaba.
Nakon napada 7. oktobra zajedno su ušli u Netanyahuov vanredni ratni kabinet.
Vremenom je Eisenkot postajao sve kritičniji prema načinu na koji vlada vodi rat, posebno zbog izostanka jasne strategije i plana za oslobađanje talaca u Gazi.
"Rat se vodi kroz taktičke uspjehe, bez značajnih poteza kojima bi se ostvarili strateški ciljevi", napisao je u pismu Netanyahuu i ratnom kabinetu u februaru 2024.
Rat je obilježio i njegov privatni život.
Dva mjeseca nakon početka sukoba njegov najmlađi sin Gal poginuo je u Gazi. Kasnije su u borbama poginula i dvojica njegovih nećaka.
Za to vrijeme Netanyahuov sin Yair veći dio rata proveo je u Miamiju i nije služio vojnu rezervu.
"Ostat ćemo ujedinjena i sretna porodica kako tvoja žrtva ne bi bila uzaludna", rekao je Eisenkot na sahrani svog sina.
"Učinit ćemo sve da budemo dostojni vas koji ste dali živote, tvojih saboraca i cijelog izraelskog naroda".
U junu 2024. Eisenkot i Gantz napustili su ratni kabinet zbog, kako su naveli, nepostojanja jasnog plana završetka rata.
Godinu kasnije Eisenkot se razišao s Gantzom i osnovao vlastitu stranku, čija podrška od tada kontinuirano raste.
"Na ljude djeluje kao neko koga poželite zagrliti", napisao je ove sedmice kolumnista Nachum Barnea u listu Yedioth Aharonot.
Njegovu privlačnost opisao je kao prvenstveno emocionalnu, proizlazi iz kombinacije činjenice da je bivši načelnik Generalštaba, otac koji je izgubio sina u ratu i Marokanac koji dolazi iz izraelske periferije.
Njegovo porijeklo moglo bi imati i politički značaj.
Mizrahi Jevreji, porijeklom s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike, tradicionalno predstavljaju jedno od glavnih biračkih tijela Likuda, ali Izrael nikada nije imao premijera mizrahijskog porijekla.
Čak je i zastupnik Likuda David Bitan nedavno priznao da Eisenkotovo porijeklo i životna priča predstavljaju „veoma zanimljivu prednost“.
Bivši zastupnik ultraortodoksne stranke Shas Yigal Guetta rekao je to još direktnije na televiziji Channel 12:
"Da, marokanski premijer!".
Ipak, oko četiri mjeseca prije izbora ankete pokazuju da je Eisenkot još daleko od sigurne pobjede ili jednostavnog puta do formiranja vlade.
Netanyahu je iskusan i veoma vješt izborni strateg s razrađenom političkom infrastrukturom, dok Eisenkot nikada nije samostalno vodio nacionalnu izbornu kampanju.
Netanyahuovi saveznici već su pojačali napade.
Na televiziji Channel 14, koja podržava premijera, panelisti optužuju Eisenkota da je u prošlosti bio previše blag prema Hezbollahu, što on odlučno odbacuje i razmatra pokretanje tužbi.
Likud se istovremeno vratio poznatoj poruci namijenjenoj desnim biračima – da bi svaka vlada protiv Netanyahua zavisila od podrške arapskih stranaka.
Ranije je taj argument bio usmjeren protiv Bennetta i Lapida, a sada je meta Eisenkot.
Upravo matematika potrebna za sastavljanje vladajuće koalicije ostaje najveći izazov, ne samo za Eisenkota nego i za cijeli blok protiv Netanyahua.
Čak i kada bi ankete pokazivale većinu, koalicija sastavljena od ljevice, desnice, centra i arapskih stranaka teško bi se formirala, a još teže opstala.
Ipak, Anshel Pfeffer, dopisnik The Economista iz Izraela i autor jedne od Netanyahuovih biografija, smatra da se Eisenkot razlikuje od svih prethodnih izazivača.
„Od 1996. godine u Izraelu traje svojevrsna audicija za čovjeka koji će srušiti Netanyahua“, rekao je.
„Oni koji su uspjeli, poput Ehuda Baraka i Ariela Sharona, uspjeli su zato što su bili suštinski drugačiji od njega. Oni koji nisu uspjeli uglavnom su pokušavali da ga oponašaju.“
Takve političare Pfeffer naziva „WannaBibis“.
Po njegovom mišljenju, Eisenkot ne ide tim putem.
„Postoji samo jedan Netanyahu. Eisenkot je prvi nakon mnogo godina koji pokušava pobijediti Netanyahua upravo tako što je njegova potpuna suprotnost.“
Ipak, Pfeffer upozorava da razlike možda nisu toliko velike kada je riječ o politici.
Eisenkot je bio jedna od ključnih osoba u oblikovanju izraelske vojne strategije, uključujući i tzv. doktrinu Dahiya, koja zagovara upotrebu ogromne vojne sile protiv civilne infrastrukture radi odvraćanja budućih napada militanata, razvijenu nakon rata u Libanu 2006. godine, kao i u planiranju početne faze rata u Gazi.
„Po karakteru je drugačiji“, kaže Pfeffer, „ali kada je riječ o politici, razlike su mnogo manje jasne.“
Netanyahu je tokom godina gledao kako se protiv njega uzdižu brojni izazivači na talasu nade javnosti, ali su na kraju posustajali pred njegovom političkom vještinom.
Za sada se čini da upravo činjenica da je Eisenkot potpuna suprotnost Netanyahuu predstavlja glavni razlog njegovog političkog uspona.
„Eisenkot nije Netanyahu i nikada neće biti. Ali možda upravo to mnogi Izraelci danas traže – potpuno drugačiji stil vođenja države“, zaključio je Pfeffer.