Iako se život u Jugoslaviji često idealizuje, ova tri predmeta jasno pokazuju gdje se granica između prosjeka i privilegije prelamala. U zemlji koja je težila jednakosti, bogataši su ipak imali nešto što je većini ostalo nedostižno.
Kada bi išli u posjetu prijateljima, rodbini, gosti su uvijek bili u situaciji da im se domaćin pohvali novim namještajem, ugaonom garniturom, gramofonom, novim Fićom… I svi su s radošću obilazili novi stan dobijen od države i naglašeno hvalili lijepo uređene sobe, s heklanim miljeom ponosno izloženim preko starog EI Niš crno-bijelog televizora.
Ali ova tri kućna uređaja mogli su priuštiti samo najimućniji (barem u početku njihove proizvodnje i distribucije) jer su bili papreno skupi, zbog male ponude na tržištu, i na njih se čekalo mjesecima.
Mašina za pranje veša
Dok su domaćice kod kuće iskuhavale veš u velikom loncu, a zatim ga prale u kadi, bogati su uživali u luksuzu automatske mašine. Oni koji su je posjedovali zvali su je „moja drugarica“, jer nijedan drugi kućni aparat nije olakšavao posao kao ona.
Televizor u boji
Prvi televizori u boji bili su prava atrakcija. Sretnici su organizovali filmske večeri za komšije, prikazujući Brusa Lija i Lepe Brenu u vibrantnim bojama. Kupovina takvog televizora značila je odricanje od tri mjesečne plate – ali je svaki dnevni boravak pretvarala u kino.
Mikrovalna pećnica
Mikrovalna pećnica bila je toliko rijetka da su trgovci jedva nabavljali primjerke. Bogataši su se hvalili kako im ova „čarobna“ sprava grije hranu za tren oka i odmrzava namirnice bez muke. Za druge je to bilo nedostižno čudo budućnosti.