U svijetu u kojem troškovi života stalno rastu, teško je zamisliti da postoje zanimanja koja se, uprkos svojoj važnosti, plaćaju veoma skromno. Upravo je to slučaj u Njemačkoj, gdje se mnogi radnici bore da sastave kraj s krajem. Donosimo listu 10 zanimanja koja su, prema podacima portala wmn.de, najlošije plaćena u ovoj državi.
Nije tajna da nisu svi poslovi jednako vrednovani. U Njemačkoj postoji niz zanimanja koja, uprkos društvenoj važnosti, preživljavaju s niskim primanjima. Klasičan primjer su poslovi čišćenja, koji se s prosječnom bruto platom od 2.493 eura za puno radno vrijeme nalaze na samom vrhu liste najlošije plaćenih.
Prema podacima Saveznog zavoda za statistiku, poljoprivreda, turizam i ugostiteljstvo također su ispod granice onoga što se smatra pristojnom zaradom za njemačke standarde.
Pregled poslova i prosječnih bruto zarada:
- Čistač/čistačica – 2.493 eura
- Poljoprivredna zanimanja – 2.531 euro
- Turizam, hotelijerstvo i ugostiteljstvo – 2.634 eura
- Hortikultura i cvjećarstvo – 2.672 eura
- Proizvodnja hrane – 2.724 eura
- Tekstilna i kožarska zanimanja – 2.724 eura
- Prodajna zanimanja – 2.845 eura
- Završni građevinski radovi / enterijeri – 2.845 eura
- Obrada plastike i drveta – 2.943 eura
- Vozači/vozačice – 2.999 eura
Na pitanje zašto su poslovi ključni za funkcionisanje sistema na dnu ljestvice, nema jednostavnog odgovora. Iako su ova zanimanja neophodna za higijenu, opskrbu hranom i logistiku, finansijsko priznanje često izostaje, a pojam "sistemske važnosti" ostaje više marketinški termin nego ekonomska realnost.
Minimalna satnica u Njemačkoj trenutno iznosi 12,41 euro, a sindikati se bore za njeno dalje povećanje. Kao jedno od rješenja spominje se i bezuslovni osnovni dohodak, ideja da svi građani dobijaju određeni neoporezivi iznos novca, što bi rasteretilo one s najnižim primanjima.
Ipak, realnije rješenje su sektorske minimalne plate. Na primjer, u sektoru njege donja granica je već podignuta na 15 eura po satu.
Zabrinjavajući podatak je da samo 43 posto zaposlenih u Njemačkoj radi prema kolektivnim ugovorima, a taj broj je u stalnom opadu. Firme koje se oslanjaju na jeftinu radnu snagu često profitiraju od državnih dodataka radnicima, što su zapravo skrivene subvencije na teret poreskih obveznika. Stručnjaci upozoravaju: održivi poslovni modeli moraju uračunati poštene plate, jer je sve ostalo iskorištavanje radne snage s rokom trajanja.